jeca-grobarka
Član broj: 167607 *.dynamic.sbb.co.yu.
|
nova prica...nastavak one prve...malo je crna...ali napisala sam je dok sam bila u svadji sa najortacima...nije mi bilo lako...pa nadam se da ce te uzivati...
Sama sam…Napokon…Danas sam videla mnogo ljudi.Mnogo njih je došlo da bude tu,da bude samnom,da mi pomogne.Ali tu nema pomoći.Niko mi ne moze pomoći. Desilo se.Moram sama to da prebolim.Ne znam kako ali moram..Još uvek nisam svesna toga.Još uvek ne shvatam da je otišao.Zauvek.Nikada više neću videti taj osmeh,te oči,nikada neću vise čuti njegov glas koji me je poslednjih godina budio...Neću više moći da kad god imam neki problem zovem mog Mihaila. Nema ga više. Ne mogu ni da plačem.Danas je sahranjen ogroman deo mog srca zajedno sa njim. Nikada necu oprostiti sebi sto sam mu dala da tu kobnu noć pre sedam meseci dođe po mene sa posla. Ali nisam mogla da znam. Kako bih mogla. Ne mogu sebe da krivim a ipak osecam se krivom. Nije mi bilo dobro. Nisam mogla da sedim zatvorena u kuci… Morala sam da izadjem na vazduh I da razbistrim misli.
Šetam gradom a kiša kao poručena pada po meni…Razmisljam o nama. A onda se setim da nas više nema…Nepodnosim tu činjenicu. Suze mi idu niz lice…Sedam na klupu I secam se poslednjih sedam meseci…
Vidim Mihaila u bolničkom krevetu…Nemiče se. Nikad nije izgledao tako mirno. Čak ni kada je spavao. Uvek je iz njega izbijala pozitivna energija. A sada je samo ležao. Nije se micao I nije imao onaj njegov osmeh na licu. Kao I svakog dana sedim pored njega I držim ga za ruku. Nadam se da ce se probuditi I stisnuti moju. Pričam mu šta se sve izdešavalo dok on spava. Pričam mu o poslu,o Ani,Savu,o malom Marku,o uspesima njegovog omiljenog kluba. Pričam o tome kako je njegov omiljeni pevač snimio album,kako sam gledala dobar film,pročitala novu knjigu. Pričam o njegovom razredu,o mojim đacima… Pričam o svemu. On sluša,znam da sluša. Ali neodgovara,ne prekida me. Pričam o poseti njegovih djaka,njegovih osmaka. Obozavaju ga. Dolaze svake nedelje. Mnogo brinu za njega. Preuzela sam njegove đake dok se on ne vrati. Tako su oni tražili I nisam mogla da im odbijem. Dobro se slažemo. Sve mu to pričam. A on samo sluša.
Sad sam opet u bolnici. Pet meseci posle nesreće. Moj Mihailo se još nije probudio. Počinjem da se plašim. Svi me ohrabruju. Ana sve više vremena provodi samnom. Nekoliko dana sam spavala kod njih kad mi je bilo baš loše. Mali Marko stalno pita kad će da mu dođe kum da ga vodi na košarku. Kako objasniti tom divnom detetu da se možda njegov kum više nikad neće pojaviti,da ga nikad više neće nositi na ramenima,da ga neće voditi na košarku,da više neće zajedno pevati navijačke pesme. Ali ne smem da razmišljam o tome. Moram da imam nade iako je on već pet meseci u komi. Čuda su se dešavala I iskreno verujem da će se desiti I ovog puta. On je to zaslužio. Ne bih mogla da živim bez njega. On mi je sve u životu. Moj život više ne bi imao smisla. On mi je najveća radost u životu.
Evo prošao je već sedmi mesec kako on spava. Sve više gubim nadu. Imam sreće što škola ima puno razumevanja za moje česte izostanke. Trudim se da ih bude sto manje ali nekad mi naiđu dani kada samo želim da sedim pored Mihaila I da ćutim zajedno sa njim. Đaci dolaze sve češće da me ohrabruju I da vide kako je njihovom razrednom. Stalno mu pričaju kako će matura uskoro I kako mora što pre da se oporavi. Oni su I dalje ubeđeni da će se njihov razredni izvući. Uvek je bio jak. Đaci odlaze I opet ostajem sama sa njim. Držim ga za ruku I ćutim. Sećam se naseg venčanja. Bio je to najlepši dan u celom mom životu. Napravili smo malo venčanje sa samo najdražim ljudima. Sećam se radosti u njegovim očima kad me je video da ulazim u crkvu u beloj venčanici. Znam da me voli kao I ja njega. To je jedina stvar u koju nikad ne bih sumnjala. Sećam se našeg da,sećam se poljupca,slavlja posle,medenog meseca. Slike mi se nižu pred očima. Suze mi padaju na njegovu ruku. A onda vidim suzu iz njegovog oka. Ne ne čini mi se. Glasno ga dozivam ali ne može da mi odgovori. Zovem doktora da potvrdi ono što sam videla,ali se ne mičem od njega. Srce mi ubrzano kuca. Da li je moguće? Da li je Bog napokon odlučio da mi ga vrati? Nestižem da razmislim o svemu sto mi se mota po glavi. Čujem slabašni glas koji me doziva. To je njegov glas. Opet čujem taj glas. Koliko sam dugo čekala da ga čujem i da vidim njegove zelene oči. Počinjem da pričam oduševljeno ali on podiže ruku i moli me da stanem.
-Jelena nije mi ostalo jos mnogo,osećam to...
-Negovori to molim te... Vidiš da si se napokon probudio. Koliko sam samo vremena provela pričajući ti razne stvari...
-Znam. Sve sam čuo ali nisam mogao da ti odgovorim. Jako sam želeo da ti kažem da te volim i da ne plačeš,da kažem mojim osmacima da ćeš im ti biti bolja razredna nego što sam ja to ikad bio,da ti kažem da ćeš morati ti da ideš na maturu umesto mene... Želeo sam da se javim mom kumu,Ani i da ti kažem da mnogo pozdraviš Marka... Ali nisam mogao. Sada sam osetio neku neizmernu snagu kada su tvoje suze počele da padaju po meni i odlučio sam da moram ovo da prekinem da ne mogu više da te mučim. Samo jedno moram da ti kažem uvek sam te voleo i voleću te i tamo gde uskoro idem.
-Ne dam ti nigde da ideš. Sad si tu i nigde te više ne puštam... Jedva...
-Jelena budimo realni,ja osećam kraj. Ne želim da plaćeš zamnom i želim da uživaš u daljem životu. Nađi nekog ko će moći da te usreći. Poljubi me molim te.VOLIM TE...
-To nije istina... Znam da ćeš se izvući... MIHAILO!!!MIHAILO!!!NEEE!!! Nemožeš sad da me tako ostaviš... Ovo nije istina... Kako ću da živim bez tebe... Neeeeeee...
Trgla sam se. Svitalo je a ja sam noć provela na klupi u parku. U našem parku. Zašto je sve bilo naše a sad sam bila samo ja. Sanjala sam svasta sto se izdesavalo u poslednjih sedam meseci. Bilo mi je hladno ali sam se uspravila u sedeći položaj i gledala u sunce. Izlazilo je iza velikog drveta veliko,narandžasto... Pogledala sam pažljivije drvo. Bilo mi je od nekud poznato. Prišla sam mu i negde na sredini stabla našla veliko srce koje se jedva naziralo i u njemu uklesano:JELENA VOLIM TE! TVOJ M. Rasplakala sam se opet. Bilo je to za njegov rodjendan dan pre nego što sam otišla za Nemačku. A onda sam se setila povratka u moj grad. Sećam se da sam vreme provodila lunjajući gradom i tržeći posao,mada je retko kome trebala nastavnica biologije u sred januara. A onda sam se setila svoje osnovne škole. Otišla sam tamo da obiđem stare nastavnike. Iznenadila sam se koliko se situacija u školi nije promenila. Slični grafiti,svuda okolo neko nekog voli... Bilo je i dosta starih nastavnika koji su zadavali muke nekim novim đacima kao što su nekad nama. Kad sam ušla izazvala sam opštu pometnju jer me većina nastavnika prepoznala. A onda je ušao neki mladi nastavnik. Bio je zgodan,lep i imao je taj osmeh... Samo nisam mogla da se setim odakle ga znam. Ali su nam se pogledi susreli i sve je bilo jasno. Poleteli smo jedno drugom u zagrljaj bez i jedne reči. A onda je usledilo ono nisi se promenila,ma ti je si,sad si još lepša... Smejanje,prisećanje starih dana... I tako u nedogled. A onda je rekao da moram nekog da vidim. Odveo me do starog kraja gde je nekad živela moja najbolja drugarica. A onda se ispostavilo da ona i dalje živi tu. Samo više ne sa roditeljima i mlađom sestrom nego sa... Da li ja dobro vidim...Da li je moguće da je to SAVO? Oni su se venčali? Onda opšte oduševljenje pa opet prića u nedogled...
A onda sam se trgla. Već je bilo svanulo i bilo mi je hladno. Odlučila sam da odem kući. Išla sam polako i uopšte mi se nije žurilo. Nisam imala kome da žurim,niko me nije čekao. Bila sam sama. Međutm onda sam odlučila da ipak ne odem kući. Samo bih još plakala i tako u nedogled. Želela sam da odem do škole. To sam i uradila. Svi su bili iznenađeni kad su me videli i savetovali mi da je bolje da odem kući i da se odmorim. Posebno ih je zabrinjavao moj izgled. Bila sam bleda sa velikim podočnjacima. To me nije zanimalo. Pitala sam šta ima moj razred. Rekli su mi da imaju čas kod novog nastavnika matematike. Želudac mi se okrenuo. To je nekad bilo njegovo mesto. Ali nastavila sam do učionice. Škola je bila nenormalno tiha a na oglasnoj tabli je stajala Mihailova slika i iznad je stajalo IN MEMORIAM. Opet mi je bilo muka. Okolo su stajale razne poruke koje su ostavljali učenici i nastavnici. Ničeg drugog nije bilo na tabli. Nisam imala snage da čitam poruke. Ušla sam u učionicu gde je čas imao moj razred. Bili su neobično tihi. Svi su gledali u sveske i u tišini radili. Podigli su polede ka meni i počeli da se komešju. Nastavmik me je tek tad primetio. Samo smo se pogledali i on je izašao. Verovatno je predosećao da mi treba da malo budem sa njima. I on je znao da nam je bilo najpotrebnije da tad,u tom trenutku budemo zajedno. Đaci ništa nisu rekli samo su me gledali dok sam sedala za katedru. Vladala je nepodnošljiva tišina koju je prekinuo Stefan,najzabavniji dečko u ovom razredu. Nije kao i uvek imao onaj osmeh na licu. Oči su mu bile pune suza. Prišao mi je i na sto stavio poziv za maturu. Rekao je kako zna da ovo nije najbolji trenutak za to ali da žele nešto da mi kažu. Odlučili su da ne idu na maturu. Nisu želeli iz poštovanja prema svom razrednom a i kako su rekli znali su da ni ja ne bih bila raspoložena. Počela sam da plačem a onda su mi se pridružila velika većina. Tiho smo plakali svi zajedno a onda sam ja prekinula to. Ispričala sam im kako sam provela noć i kako sam se setila da bi on najviše voleo kad bih ja išla sa njima na maturu. Rekla sam im da bi bilo lepo da ispoštujemo njegovu poslednju želju. Kada su neki počeli da se bune i da pričaju da njima nije do zabave samo sam im rekla da ko ne dođe na maturu nežali stvarno za svojim razrednim. Na kraju smo se složili da će mo na početku održati minut ćutanja za njega,a onda nastaviti sa proslavom. Znala sam da bi bio najsrećniji kad bi ih video onako sređene i srećne. Posle sam ih pustila kući jer je ovo bilo teško vreme koliko za mene toliko i za njih. Kada sam sišla dole vratila sam se do table sa porukama... Bilo ih je na desetine. Na sve strane je iskazivano iskreno žaljenje za najboljim nastavnikom u školi. Kako sam čitala poruke bilo mi je sve gore. A onda sam videla poruku koju je ostavi njegov razred,naš razred. Pisalo je jedno veliko ZAŠTO? A ispod je bio potpisan svaki učenik. Ovo je bilo pravo pitanje. Zašto on,zašto se to desilo? Počela sam nekontrolisano da plačem. Sela sam na pod i ništa više nije moglo da me spreči. Vrištala sam,plakala,drala se... A onda je došao moj razred seo oko mene i počeo da me teši. Nisu uspevali,zamolila sam ih da odu. Ali nisu se ni pomerili. Rekli su da hoće nešto da mi ispričaju. Nisam mogla da ih odbijem. Pozvala sam ih u naš stan. To je jedino mesto gde sam sad htela da budem sa njima. Nije mi prijalo strano društvo. Samo sam htela da budem sa njima koji su osećali istu bol kao i ja. Počeli su da pričaju. Pričali su o Mihailu. Pričali o njihovom druženju, o ekskurzijama a onda su došli do jedne teme o kojoj im očigledno nije bilo lako da pričaju. Sa svojim razrednim pričali su o svemu pa su jednom došli do teme prve ljubavi. Pitali su me da li želim da čujem priču o njegovoj prvoj ljubavi. Htela sam. Bilo mi je potrebno malo skretanja sa teme i vraćanja u klinačke dane.
A onda su počeli da pričaju o prelepoj devojci,sa najlepšim osmehom,divnim očima,sa nečim posebnim u sebi. Počela sam opet da plačem nisam mogla da se zaustavim ali nije im smetalo,nastavili su da mi pričaju. Opisivali su tu njegovu veliku ljubav. Pričali mi koliko je patio za njom,koliko ju je voleo ali je morao da glumi da mu se ne sviđa jer nije znao kako bi sve to isplao. Pričali su i koliko je ona njega volela. Zašto mi je priča bila toliko poznata? Ali opet ja sam je znala malo drugačije. Pričali su o njoj sve iznova i iznova. A onda su došli do dela puta u Nemačku. Shvatila sam zašto mi je bilo poznato. Pričali su o meni. Ja sam bila njegova velika prva ljubav. To je bilo nešto posebno. Osećala sam da želim da odem kod njega i da se više nikad ne odvojimo. Više nisam najbolje čula glasove dece. Bila sam negde daleko,petnaest godina ranije. Videla sam sebe,Anu i Mihaila na aerodromu. Plakali smo. Bio je to moj odlazak u Nemačku. Bilo mi je strašno teško. Odvojiti se od ljudi koji ti znače sve. Ali morala sam to da uradim. Setila sam se da sam pre odlasaka na aerodrom plakala sa Stefanom i Lukom,mojim najboljim ddrugovima. Bio je to prvi put da njih vidim da plaču. Bilo mi je mnogo tešo. Sa ostalima sam se pozdravila dan ranije. Za poslednji dan sam htela da ostavim samo njih četvoro. Četvoro ljudi koji su mi bili sve.
A onda me iz sećanja u stvarnos vratio neko od đaka. Pitali su me da li se možda sećam Stefana i Luke? Rekli su mi da su me njih dvojica tražili u školi posle sahrane i da su me zamolili da ima se javim. Naravno da sam ih se sećala. Moja dva najbolja druga. Pitala sam đake da li su rekli gde da im se javim i onda sam saznala da će me čekati na našem mestu svaki dan u naše vreme. Pozdravila sam se sa klincima i onda otišla u sobu. Uključila sam televizor a na njemu se prikazivao njegov omiljeni film. Nisam mogla da gledam. Pustila sam radio ali tamo je išla njegova pesma. Kao da je sve htelo da me podseća na njega. Isključila sam radio i otišla do mesta za koje sam znala da me tu čekaju dva divna čoveka. I bila sam u pravu. Odmah su me prepoznali. Saznali su šta se desilo sa Mihailom i izvinili mi se što nisu stigli na sahranu. Znala sm da nisu mogli da dođu. Samo sam ih zagrlila i nisam ih puštala od sebe. Nisam pričala. Želela sam da se nikad ne odvojimo. A onda mi je zvonio telefon. Bila je to ana. Želela sam da i ona dođe i bude sa nama. Bili smo nerazdvojni kao klinci. Htela sam da opet bude kao pre. Želela sam da se vratim kroz vreme i ponovo proživim sve ovo. Kada je došla samo smo sedeli zagrljeni u paku. Plakali smo tiho. Povemeno bi počeli neku priču onašim ludorijama ali bi se na kraju uvek upleo Mihailo u celu tu priču pa smo opet svi ćutali.
Narednih nekliko dana provodila sam u pripremama za maturu, a ostali deo dana sa troje ljudi koji su mi sada bili sve. Imali su razumevanja i vremena za mene. To mi je puno značilo.
Prošlo je dva meseca od njegove smrti. Često sam išla na groblje i pričala mu o životu,o tome kako mi je težak život bez njega. Pričala mu o maturi koja je super prošla i kako su svi djaci upisali šta su želeli. Znala sam da mu je to bilo bitno. Obožavao je decu. Želeo je da uskoro dobijemo i mi bebu. Naš san je bio da imamo petoro dece.
Sedim u kafiću sa Anom i pričamo o tome kako mi se život promenio. A onda mi zvoni telefon i čujem uplakan glas. Stefanov uplakan glas. Luka je mrtav. Ne mogu da verujem. To nije istina. Zašto je život tako okrutan prema meni. Brzo odlazim sa Anom do mesta nesreće. Vidim crnu zgradu koja se još uvek puši. Ne mogu da verujem. Život mi oduzima sve najmilije. Saznajem da je izbio požar u zgradi dok je Luka spavao i da mu nije bilo spasa. U dva meseca izgubila sam dve osobe koje su mi previše značile. Ne mogu ovo više da izdržim.
Kući sam. Gledam slike koje su mi ostale.samo su mi ostale uspomene. Već tri dana posle Lukine sahrane nisam izašla iz kuće. Nejavljam se na telefon nikom ne otvaram vrata. Samo živim u uspomenama. Gledam slike i snimke i plačem. Pronalazim stare dnevnike i pisma,čitam ih i opet plačem. Nemogu više. Gledam se u ogledalo. Više ne vidim sebe. Uzimam tablete za spavanje i odlučujem da uradim to. Ali pre toga uzimam papir i olovku i bez nekih osećanja pišem poruku. Valjda će je neko naći... Pišem nešto kratko:VOLIM VAS I NE BRINITE NAJLEPŠE ĆE MI BITI TAMO GDE IDEM. POZDRAVIĆU IH I OD VAS. NE PLAČITE ZA MNOM I POZDRAVITE MI ĐAKE. NISAM MOGLA DA IZDRĐIM VIŠE,IZVINITE AKO SAM VAS IZNEVERILA. VAŠA JELENA. Uzimam kutiju sa lekovima,otvaram flašu viskija i sve zajedno progutam. Ležem u krevet i uzimam još viskija. Polako osećam kako se udaljavam... Vidim ih kako me čekaju... Napokon ću biti zajedno sa njima.
|