Citat:
Mikky: Da li je neko razmisljao o tome da humanost kao osobina koja je duboko usadjena u sve nas radi direktno protiv evolucije? Primer: covek se povredi na ovaj ili onaj nacin, npr slomi kicmu i ostane dozivotno nepoktretan. Ili recimo neko se rodi sa bolescu koja mu ogranicava neke vazne zivotne funkcije.
Prirodan tok bi bio da takva jedinka izumre putem prirodne selekcije koja odstranjuje "nesposobne" ali ipak ta jedinka ce uz pomoc drustva da nastavi da zivi i mozda cak prenese gene na sledecu generaciju.
Ovo pitanje uplice mnoge moralne dileme ali da li time covek puca sebi u nogu na duge staze u pogledu razvoja svoje vrste?
Veoma interesantno pitanje! :) I sam sam više puta razmišljao o istoj temi.
Mislim da je upravo ta naša humanost ono što nas čini, kao vrstu, različitu od ostalih vrsta, humani smo zato što smo “misleća bica”, zato što posedujemo svest, posedujemo znanje o nama samima, o drugim pojedincima, i o svetu koji nas okružuje. Takva misaona bića postali smo zahvaljujuci upravo toj istoj evoluciji.
Medjutim, po meni barem, ono pravo pitanje opet ostaje po strani. A to je da li mi zaista uopšte dovoljno i razumemo proces evolucije, šta on predstavlja i koji je njegov krajnji cilj? Šta je to što priroda već toliko milijardi godina toliko uporno pokušava da izgradi? Da li je taj krajnji cilj uopšte materijalno biće ili je možda krajnji cilj stvaranje potpuno čiste svesti, izuzetno visokog nivoa, forme koja je nama trenutno neshvatljiva? Neshvatljiva iz istih evolutivnih razloga, kao kada bi na primer leptir shvatio šta je brzina svetlosti :)
Ono što je sigurno a to je da čovek sa svim svojim nesavršenostima sigurno nije taj krajnji cilj. Čovek definitivno nije "final destination". Što nam jasno stavlja do znanja da će i on sam morati dalje da evoluira. Medjutim zbog njegove sve veće odvojenosti od prirode, urbanizovanog načina zivota, istovremenog razvoja tehnologija (moćnih alatki) i svakodnevnog otkrivanja novih saznanja čovek počinje da menja način sopstvenog evoluiranja na taj način sto sam preuzima ulogu prirode, na njega klasična prirodna selekcija ima sve manji uticaj, mutacije u genima ne mora da čeka, jer on počinje sam da menja genetsku strukturu, klonira, ugradjuje veštačke organe, leči neizlečivo, povećava konstanto prosečan životni vek, i ko zna šta još tek neće raditi.
Sve u svemu, kada pogledam situaciju iz ovog ugla onda mi sama humanizacija, kao i sva ta razna pomagala koja si spomenuo, predstavljaju samo još jedan način uticaja na sopstvenu evoluciju. Ko zna, možda je to i sled stvari kakav treba da bude, možda priroda nije jednostavno u stanju da nastavi dalju evoluciju čoveka i da odgovornost prepusta u ruke njemu samom. A možda smo samo ipak u velikoj zabludi, možda smo samo dete koje se voli da se igra, dete koje je vodjeno radoznalošću počelo da se igra sa tatinom kutijom šibica! :(