Citat:
zofr:Pri tome, sve vise istoricara stavlja pod sumnju ono sto je pisao Konstantin Porfirogenit. Naime, on tvrdi da su Srbi dosli iz Bele Srbije i kaze da su tu svoju zemlju Srbi zvali Bojka i da se nalazila otprilike tamo gde je nekada bila Istocna Nemacka. Zvanicna istorija je prihvatila Konstantinovo tvrdjenje samo polovicno, jer su postojbinu Srba pomerili na Galiciju koja je severoistocno. I to je kod mene izazvalo sumnju. Zato sam mislio da ima ljudi na ES koji su upuceniji i da ce razjasniti ovu zavrzlamu.
Ne dade mi djavo mira, trazila sam pa nadjoh nesto gde bi se mogle naci neke informacije, a ima veze o onome o cemu ti pises. U pitanju je Vladimir Corovic, tako da nisu nebuloze u pitanju. Evo sta kaze:
Citat:
... Na području današnje Južne Češke, Austrije i severne Slovenije pobunjeni Sloveni, pod vodstvom jednog franačkog trgovca, Sama, uspeše čak da stvore svoju državu, koja je trajala dve-tri desetine godina. Samu se negde iza 632. pridružio i Drvan, knez Lužičkih Srba, dux gente Surbiorum, que ex genere Sclavinorum erant, koji je dotle bio pod franačkom vlašću. To je najstariji historiski spomen srpskog imena uopšte, koje će se posle javiti i kod slovenskih plemena na jugu....
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
...I za Srbe je slično pričanje. Dva su brata, kazuje isti vizantiski car, nasledila u vlasti oca; pa je jedan s pola naroda krenuo u Vizantiju i došao sve do Soluna. Otud je i ostalo ime jednog tamošnjeg naselja Srbljija, τα Σερβλια. Posle nekog vremena ti se Sloveni uputiše natrag, ali, prešavši Dunav, predomisle se i zamole cara, preko beogradskog zapovednika, da im ustupi drugu zemlju za nastanjivanje. Car im dade ove od Avara opustošene zemlje: Rašku, Zetu, Neretljansku Krajinu, Zahumlje, Travuniju i Konavlje. Slovenski pohodi do Soluna doista su postojali, kao i njihovo povlačenje na Dunav i preko Dunava. Za Srbe se ne veli, da su se borili protiv Avara, nego da su došli posle njihova pustošenja. Da li su ti Srbi bili ranije u vezi sa Avarima, možda kao njihovi podanici, nema podataka, u pisanim izvorima, ali se to sa mnogo verovatnosti može zaključivati na osnovu njihova geografskog smeštaja. Srpska naselja u Vizantiji neposredno graniče sa oblastima, gde je bila avarska vlast i gde su se u glavnom održavali svi ovi događaji, koje smo napred pominjali.
Sam car Konstantin Porfirogenit naveo je jedno pričanje, koje je nesumnjivo srpskohrvatskog porekla, a sastoji se u ovom: da su Hrvati došli na jug iz Bele Hrvatske, a Srbi iz Bele Srbije, Bojke, odnosno neka njihova plemena sa Visle. Na osnovu arapskih pisaca putnika X veka došlo se do zaključka, da je Bela ili Velika Hrvatska obuhvatala dobrim delom istočni deo današnje Čehoslovačke; a Bela Srbija Galiciju i područje oko izvora Dnjestra i Visle. Vrlo je verovatno, da su i plemena iz tih krajeva, u vezi sa ostalim slovenskim naseljima srednje Evrope, postala aktivnija posle ustanka protiv Avara; i da su stupila i u dogovore sa Vizantijom. Da li je i koliko je bilo Srba i Hrvata na Balkanu i u panonskoj dolini i pre tih borbi ne može se sigurno tvrditi, ali je verovatno. Verovatno tim više, što se i srpsko i hrvatsko ime sreće duboko u Grčkoj, u Tesaliji i Peloponezu, kud ih je bacao talas ranijih pohoda, svejedno da li u manjim ili većim grupama. Po našem mišljenju, slovenske migracije (u koliko ih tako možemo nazvati) išle su tokom čitavog jednog stoleća kroz celo područje tamošnje Rumunije i Mađarske, i sva slovenska plemena iz susednih oblasti, a među njima i Srbi i Hrvati, učestvovali su u njima, prema prilikama, sa većim ili manjim masama. U borbi s Avarima i posle njihove propasti dobili su samo aktivni Srbi i Hrvati veći zamah. Među slovenskim plemenima na jugu ta su dva ubrzo uzela vodeću ulogu.
Na istoku, između Dunava i Balkana, Sloveni, u prvoj polovini VII veka, stanuju u tolikom broju, da se čitava ta oblast naziva Slovenskom, Σκλαβινγα. Vizantiski pisci vele, da je tamo bilo sedam slovenskih plemena. Isto je tako u VII veku bila u slovenskim rukama i Dalmacija. Sredinom VII veka ta je oblast u nekoliko već bila smirena; to izlazi bar donekle po činjenici, što je papa Ivan IV oko 642. god. slao svog opata Martina, da po Istri i Dalmaciji otkupljuje roblje i svetačke mošti. Da su Sloveni u to doba imali sigurna uporišta na dalmatinskoj obali, sledi odatle, što su 642. s velikom flotom napali u Italiji beneventsko kneževstvo i usudili se iskrcati blizu Seponta. Taj im podvig nije uspeo, ali je svakako karakterističan i za sigurnost njihove zaleđine i za njihov napadački duh...
Vrlo je interesntno da se u tekstu pominju Sloveni i Bugari. Znaci, kao sto sam i znala, Bugari se ne podvode pod Slovene.
I koliko shvatam i Hrvatima i nama su ovo finalno ime dali tek Grci.
Koga zanima, moze
ovde da procita ceo tekst. Ne budite lenji, vrlo je zanimljiv, cim je mene zadrzao do ovih sitnih sati.
BTW, ovo moze da bude veoma zanimljiva tema, ako se rasprava nastavi bez pametnjakovica i sprdnje na njihov racun!