Citat:
Ivan Dimkovic: Ta letargicna nacija je mahom letargicna za mnogo toga normalnog, ali ako je u pitanju neko ludilo kao to sto si napisao - letargija nestaje ;-)
On topic... Vidi, Odine, sve zavisi od toga koliko je coveku doticna ideja san - ako jeste velika zelja, onda zaista treba da proba inace ce celog zivota razmisljati kako bi bilo. Naravno, ne treba biti budala pa srljati glavom bez obzira - ali uz dobru pripremu, relativno dobro procenjen budzet i, naravno, zelju i entuzijazam... sto da ne.
Nije to toliko sumanuta ideja kao sto izgleda - doduse, kostace para - sigurno mnogo vise od $2 na dan, ali to je jedna od onih stvari koje se rade jednom u zivotu...
Opet... ako je samo u pitanju hir, onda se lako moze pretvoriti u vrlo vrlo losu investiciju :)
Pa treba covjek da slijedi svoje snove, slazem se ja. Nemam ja nista protiv putovanja i avantura, cak naprotiv. Ako mu je to zivotni san i cilj neka ide tako. A ako nije bas tog ranga onda mozda nije vredno rizika. Ovako kako je on naumio ja mislim da to moze biti samo mucenje, neizvjesnost i rizik, i da nece imati mnogo sta lijepo da dozivi na taj nacin, osim kad ga gdje pokoji zrak sunca ogrije.
Da je bar rekao da ce da jede normalno, a za drugo kako se snadje, pa ajde nekako. Pa pola Azije gladuje, nije da hrana lezi svuda na putu. Pa sto se po kini jedu pacovi, misevi, psi, bube, zmije, gusteri... nije sigurno zato sto im od silnog izobilja dosadilo sve drugo pa da malo promjene.
On bi na taj nacin najmanje putovao, a 98% vremena mislio o tome kako da prezivi. Pa kad se zateknes u gradu ne mozes pisati i srati iza bandere, moras u javni WC i moras platiti. Ako nisi sam nema sanse da ustopiras auto. Ako se razdvoje radi stopiranja, kako ce da se nadju u sledecem gradu kad nemaju ni telefona, ni para za telefoniranje, ni para da kupe plan grada?
Sjecam se da sam prije nekoliko godina gledao neku emisiju, ali se ne sjecam vise gdje, o takvim nekim avanturistima kojima su bili pokradeni tamo negdje u Indoneziji i okolini, pa ostali i bez dokumenata i para, pa godinama ostali tamo, nisu mogli da se vrate, ambasade i konzulati im ili nisu mogli ili nisu htjeli pomoci ili se to godinama oduzilo (zaboravio sam sta je bilo u pitanju). Pa ih poslije 5-10 godina neke humanitarne organizacije vracale kuci onako bradate i zapustene i u dronjcima, bez pola zuba.... I to su bili neki Amerikanci i cini mi se Englezi, zamisli sta bi tek bilo sa nasim ljudima racunajuci na politicko-ekonomski uticaj nase zemlje.
A putovati kao totalni stranac i kretati se po mjestima gdje su prenociste i ostale usluge u rangu par dolara - pa sigurnije je igrati ruski rulet. Tu uvece zanocis u nekoj rupi, sutra te prodaju u cevapima. Posto si totalni stranac, nikom tamo ne nedostajes, niko te ne trazi, niko te ne poznaje, niko nista ne prijavljuje - idealna zrtva.
Ti satori nece im ni trebati, osim ako nece pjeske ici (zasta bi im trebalo nekoliko godina). Po gradovima ce spavati na klupama na zeljeznickoj stanici, po stepinicama i parkovima. Nemos ti sator podizati u sred grada.
Sve u svemu, mislim da je u pitanju sasvim neozbiljna zamisao. Kao sto rekoh, bolje nek napravi probu od 15-tak dana ovuda po Srbiji, pa nek onda napise kako je bilo, stekao bi sigurno malo realniju sliku kako to izgleda. Ovako on u svojoj nadi vidi samo fine stvari koje ga cekaju na putu, prijatni i susretljivi ljudi koje ce upoznati, pricljivi i veseli soferi kamiona, ananas i banane rastu svuda uz put, svaki dan ga budi cvrkut vrabaca i sunceve zrake...
Nazalost, stvarnost je malo drugacija.