Postoje i mnogo "mladji" zlocini o kojima gotovo da niko ne pishe - nije "IN"... treba gledati u buducnost
Citat:
Gledao sam kako mi albanski teroristi kolju brata
Kosovska Kamenica - Posle desetogodišnjeg ćutanja, Srba Stojanović iz sela Boljevce kod Kosovske Kamenice, odlučio je da progovori o zločinu koji je 3. decembar 1999. godine učinio najcrnjim datumom u njegovom životu. Tog dana albanski teroristi su ga prvo naterali da sahrani rođenog brata koga su na njegove oči zaklali, a zatim da i sebi pripremi grobnicu. Dok je kopao raku, iskoristio je trenutak nepažnje zlikovaca i utekao.
Citat:
...Samo su nas izbacili iz kamiona i kazali: „Sad ste slobodni“. U stvari, Amerikanci su nas stavili u čeljusti zverima. Jer, čim smo sišli, na njihove oči je na nas nasrnula veća grupa Albanaca obučenih u maskirne uniforme sa oznakama UČK (OVK). Niko od vojnika KFOR-a ni da pogleda prema nama. Samo su seli su u kamion i otišli. Albanci nas gaze nogama, biju, čupaju za kosu i odvlače u jednu kancelariju na autobuskoj stanici. Tamo su nam u usta stavili maramice i obavili ih trakom. Mlatili su nas više od jednog sata. Poželeo sam da umrem.
http://www.blic.rs/hronika.php?id=102361
Bitno je da je te ljude tamo i sama drzava zaboravila... Srbiji se ukidaju vize? Dobro, znaci Kosovo nije Srbija... ako nije, onda nek zavrshe vishe sa tim, nek isele ono malo ljudi dole sto je ostalo, i nek sagrade novi berlinski zid prema kosovu... pa kad se kolo srece okrene i neke druge sile budu kroile sudbine, ispostavice se racun.
Btw. WW2 je bio bas-bas krvav, evo i jednog dela o ustasama - i 60+ godina kasnije nista novo se nije naucilo... svako je i tada i sada imao "svoju ekipu". Stim sto se u Hrvatskoj o tome peva pred 100K ljudi (ziveo Tompson)
Citat:
Da se ne zaboravi, iz ugla ustaških gospodara u II sv. ratu:
Kada je Hitlerov specijalni opunomoćenik za Balkan, dr Herman Nojbaher, 1943. godine počeo intenzivnije da se bavi srpskim pitanjem, najpre je pokušao da stane na kraj hrvatskim zločinima. U svojim memoarima, za hrvatski pokolj Srba Nojbaher kaže:
„Pokolj Srba od strane Hrvata spada u najsvirepije akcije masovnog ubistva cele svetske istorije. Doživeo sam da mi se ustaške vodje hvale kako su zaklali milion Srba, uključujući tu i odojčad, decu, žene i starce.”
Prema izveštajima kojima je raspolagao, Nojbaher je broj zaklanih bez odbrane procenjivao na 750.000.
Italijani su se zgražavali nad hrvatskim zločinima u Drugom svetskom ratu, ostavljajući o tome nemali broj dokumenata. Među najpotresnija italijanska dokumenta o hrvatskom genocidu nad Srbima spada pismo generala Aleksandra Luzana Musoliniju. Evo tog pisma:
„Duče! Moja bezgranična odanost prema Vama mi, nadam se, daje za pravo da, u nečemu, odstupim od strogog vojničkog protokola. Zato i žurim da Vam opišem jedan dogadjaj kojemu sam, unazad tri sedmice, lično prisustvovao.
Obilazeći sreska mesta Stolac, Čapljinu i Ljubinje (između 60 i 130 km severno od Dubrovnika) – saznam od naših obaveštajnih oficira da su Pavelićeve ustaše, prethodnog dana, počinile neki zločin u jednom selu (Prebilovci), i da će, kada se to pročuje, okolni Srbi ponovo da se uznemire.
Nedostaju mi reči da opišem ono što sam tamo zatekao. U velikoj školskoj učionici, zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika! Nijedno dete nije bilo starije od 12 godina! Zločin je neumesna i nevina reč – to je prevazilazilo svako ludilo! Mnogima su odsekli glave i poredjali ih po djačkim klupama. Iz rasporenih utroba ustaše su izvukle creva i, kao novogodišnje vrpce, rastegli ih ispod plafona i ekserima ukucali u zidove! Roj muva i nesnošljiv smrad nisu dozvoljavali da se tu duže zadržimo. Primetio sam načeti džak soli u ćošku i zgranuto ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove! I taman kad smo odlazili, u zadnjoj klupi se začulo dečje krkljanje. Pošaljem dvojicu vojnika da vide šta je. Izneli su jednog djaka, još je bio u životu, disao je sa napola presečenim grkljanom! Svojim kolima odvezem to jadno dete u našu vojnu bolnicu, povratimo ga svesti i od njega saznamo punu istinu o tragediji.
Zločinci su najpre, na smenu, silovali učiteljicu Srpkinju (ime joj je Stana Arnautović) i onda je, pred decom ubili. Silovali su i devojčice od osam godina. Za sve to vreme, pevao je silom dovedeni orkestar cigana i udarao u tambure!
Na večnu sramotu naše, rimske crkve – i jedan božji čovek, jedan župnik, u svemu tome je učestvovao! Dečak koga smo spasili, brzo se oporavio. I čim je rana zarasla, našom nepažnjom pobegao je iz bolnice i otišao u svoje selo, da traži rodbinu. Poslali smo patrolu za njim, ali uzalud; našli su ga na pragu kuće zaklanog! Od hiljadu i nešto duša, u selu više nema nikoga! Istoga dana (to smo otkrili kasnije) kad je izvršen zločin u školi, ustaše su pohvatale još 700 stanovnika sela Prebilovci i sve ih bacili u jamu ili na životinjski način na putu do jame pobili. Spasilo se samo oko 300 muškaraca: jedino je njima uspelo da probiju ustaški obruč oko sela i da pobegnu u planinu! Tih 300 preživelih jače je od najelitnije Pavelićeve divizije. Sve što su imali da izgube, oni su izgubili! Decu, žene, majke, sestre, kuće, imovinu. Čak su i straha od smrti oslobodjeni. Smisao njihovog života je jedino u osveti, u strašnoj osveti njih je, u neku ruku i stid što su preživeli! A takvih sela, kao što su Prebilovci, puna je Hercegovina, Bosna, Lika, Dalmacija.
Pokolji Srba su dostigli takve razmere da su, u tim krajevima, zagadjeni i mnogi vodeni izvori. Iz jednog vrela u Popovom Polju, nedaleko od jame u koju je bačeno 4.000 Srba, izbijala je crvenkasta voda, lično sam se u to uverio! Na savest Italije i naše kulture pašće neizbrisiva mrlja, ako se, dok je vreme, ne distanciramo od ustaša i ne sprečimo da se nama pripiše da podržavamo bezumlje!”
[Ovu poruku je menjao HarryTuttle dana 19.07.2009. u 00:58 GMT+1]