Mislim da vi koji zivite u Nemackoj nemate dovoljno jasan kontrast kakav imaju recimo Englezi.
Dve velike civilizovane drzave koje mislim da ce imati daleko najmanje problema te vrste su Japan
koji nekako po definiciji sopstvene kulture gaji kult sopstva, samospoznaje, samodovoljnosti, kao
i Nemacka koja ima izuzetno opreznu i rekao bih pametnu politiku integracije, a kao narod, bar prema
pricama ljudi koje znam ne prima olako nikoga od spolja.
Prema pricama koje sam pokupio usput, stranac u Japanu ne pocinje lako i ne dostize brzo onaj nivo
koji mu bilo gde drugo garantuju sposobnosti. O Nemackoj mislim da sam cuo nesto u stilu da citave
stotine hiljade Turaka pred penzijom vracaju nazad u Tursku, gde im uredno salju penzije, ali im ne daju
lako da se zaprimaju u zemlji.
Postoji jedan fundamentalni problem sa demokratijom i idejom kosmpolitizma.
U srzi joj je jedna izuzetno plemenita ideja, koja bi mogla da se sazme u nesto ovako:
Nekih 17 vekova je stanovnistvo planete, nalik na pismeni zadatak u skoli, resavalo slicni egzistencijalni
zadatak, mahom nasamo. Krajnji rezultati su sareni, iz raznih razloga, kako iz ogranicenja tla i fizickog
okruzenja, tako i nedostataka mentaliteta. Kosmopolitizam je pokret koji je u jednom trenutnku rekao
da je bilo dosta individualnog razvoja, i da je vreme da covecanstvo sedne zajednicki za sto, i da se
uporede i sakupe najbolja iskustva sa svih meridijana.
Iskreno receno, mislim da je veliki dobitak za covecanstvo sto recimo ovog tipa
http://en.wikipedia.org/wiki/Richard_Bona
nije pojeo lav u Kamerunu, ili sto ovaj momak
http://en.wikipedia.org/wiki/Nguy%C3%AAn_L%C3%AA
ne drzi plug kojeg vuce bivolica sirokih rogova po pirincanim poljima Vijetnama,
ili sto se ova ekipa
http://www.amazon.com/Shakti-John-McLaughlin/dp/B0000027EV
sakupila da napravi nesto mnogo lepo jos pre trideset i kusur godina, umesto da je gitarista navukao
tropski sesir a da ostali beru caj i zive pod drvetom.
U praksi, medjutim, realizacija tog susreta civilizacija ima teskih problema.
Sama ideja demokratije ('ne slazem se sa vama, ali cu se do smrti boriti za vase pravo da to nesto slobodno kazete'),
nema mnogo sa gotovo nijednom od ostalih kulturnih tradicija na svetu (ni sa visoko razvijenim Japanom, ni sa
kastinskom Indijom, pogotovo ne sa dogmatskim sistemom misljenja srednje Azije).
Pokusaj integracije je po rezultatima vrlo slican pokusaju aproksimacije funkcije Tejlorovim polinomom - samo
u uskom opsegu oko neke tacke funkcionise izuzetno dobro, ali raste sa udaljenoscu od fokalne tacke, sa
razlikama koje stravicno beze od pocetne ideje.
Mozda najvaznije, sprovodjenje ideje nije vodjeno ljubavlju kao osnovnom vodiljom, nego mahom aritmetickim interesima
(jeftina radna snaga, uvecano potrosacko telo = prosperitet). Kao posledica se javljaju mase, mahom istog etnickog
porekla, vrlo ogranicene vertikalne prohodnosti, sa jakim osecajem otudjenosti, bezperspektivnosti. Na kraju, u celu
pricu uspesno ulazi Islam kao religija siromasnih, sa svim poznatim dodatnim kolorima i valerima.
Okreni, obrni - posledice su prilicno lose - drustva sa previse otvorenim pristupom (Britanija, Francuska, Spanija) su na
pragu da se neminovno suoce sa problemima nemogucnosti integracije. Brojnost pridoslica sa razlicitim stadijumima integracije
(i stvarnim zeljama da se integrisu) imaju za efekat prvo rusenje kulture (na koje neki umeju da reaguju koliko-toliko
kulturno), snizenje cene rada koja za rezultat ima preuzimanje lose placenih poslova od strane novodoslih, i prelazak
nizih domacih slojeva u parazite socijalnog sistema (sto im nikako ne koristi na duze staze).
Najvaznije, originalno okruzenje evropske kulture, iz koje je iznikla slobodna misao (u politici = demokratija, u egzaktnim
znanjima = nauka), biva rastrgnuto i rastoceno prosto zato sto sve veci broj ljudi odbija da ga prihvati, poistovecujuci
ga sa korenima svojih problema. Kultura koja je ceo show organizovala preti da se urusi, isto kao sto pretrpani fudbalski
stadion moze da se srusi i povuce u rusevine sve sto se zadesilo na tribinama.
Kako ce stvari da se rese, ostaje da vidimo.
Ja licno nisam optimista, jer ne znam ni jedan uspesan primer zajednicke egzistencije sa bilo kojom formom Islama. Cak i
grupe koje cine vrlo mali procenat stanovnistva, po principu da je jedan destruktivac ravan desetorici konstruktivnih, mogu
da inace miroljubive sredine (Indija, recimo) okrenu u poprista mrznje i netrpeljivosti.
Mislim, doduse da je daleko bolje da se stvari ispoljavaju na ovakav nacin (otvoreni zahtevi i otvorene demonstracije, jasno
i glasno izrazeno sta ne valja i gde tacno smrdi) nego onako kako se to desavalo u Sarajevu, gradu iz kojeg je apsolutno svako
koga sam upoznao isticao kako je to jedna specijalna sredina sa dusom, i u kojem se godinama mnogo toga trpalo pod tepih,
da bi sve bilo pretvoreno u buktinju i otislo na puteve bez povratka u roku od samo nekoliko godina.
Licno mislim, takodje, da je daleko bolje da demokratija u stvarnosti znaci da i pridoslica iz Sri Lanke moze da dodje, diplomira
medicinu na Oksfordu i postane primarijus u kraljevskoj bolnici, nego da svi imamo podjednako pravo i obavezu da zakoljemo po
kozu kao zrtvu bogovima zato sto se to negde tako radi.