Rača Kragujevačka – Godinu dana su ratovali protiv države, zahtevajući da ponovo rade. Blokirali su autoput, probijali kordone žandarmerije, demonstrirali su i u Beogradu, pregovarali s ministrima, preteći da će kolektivno da se isele u Ameriku. Spavali su mesecima po holovima opštine Rača Kragujevačka, padali u nesvest, dobijali infuziju, razboljevali se, živeći na minimalcu. Kad su konačno pobedili i primorali vladu da im dovede novog vlasnika i to ozbiljnu kompaniju iz Južne Koreje, koja snabdeva pogone „Hjundaija” i „Kije” u centralnoj Evropi, radnici „Zastave elektro” sada – odbijaju da rade. Proizvodna hala južnokorejske „Jura korporacije”, do prekjuče srpske „Zastava elektro”, sablasno je prazna. Umesto da zasuču rukave i ubede Južnokorejce da su došli na pravo mesto svih 284 zaposlenih je odlučilo da napusti firmu i uzme otpremnine!
...
Iako za sada to niko zvanično ne potvrđuje, strategija radnika je sledeća: s obzirom na to da novi vlasnik što pre želi da obnovi proizvodnju, za sada s dve proizvodne trake u delu magacinskog prostora, a da pri tom nema ugovornu obavezu prema zaposlenima, iskusni šumadijski pregovarači žele da najpre uzmu otpremnine, odu na biro, a zatim se – ponovo vrate u fabriku.
To je prećutni dogovor između svih učesnika u ovom poslovnom dilu, s tim da, kaže nam jedan od učesnika, Južnokorejac još ne može da poveruje u to. Čovek smatra da je to nemoralno, da se kosi s njegovom poslovnom praksom i životnom filozofijom, dok radnici navode svoju školu mišljenja: „Šta je tu problem, ako se može?”
U ovom tranzicionom blefu karta je u rukama radnika. Otpremnine će ionako platiti država, uz već postignuti dogovor da vlada takođe finansira nove vlasnike sa po 4.500 evra za svakog radnika.
...
Stvarno je stvar u mentalitetu. Mašinski inženjer Branko Avramović u pustoj hali ne može da veruje u jeretičku rečenicu koju je izgovorio menadžer iz Južne Koreje: „Radićeš i subotom”.
Ceo tekst: http://www.politika.rs/rubrike...anzicija-iz-parka-Jura.lt.html
Dokle će pošten rad i pošteno zarađen novac biti jeres u ovoj zemlji? I dokle će država tu praksu subvencionisati novcem onih koji nešto zapravo i rade?