Citat:
A onda je Bog pogledao Srbe. Baš nekako u ono vreme, kad su Srbi rešili da batale aeromitinge sa zubima. Znate vec: Srbi lete, CNN prenosi akrobacije za debele pare, a babe po belom svetu gledaju i uživaju. Kokice u krilo, pivo, pa zevaj! Red Homera Simpsona, red letecih Srba. "E, nece više moci", rekoše Srbi, privijajuci obloge na bolna mesta. Tako su Srbi, istorijskog 5. oktobra, odlucili da se vrate zemnom životu.
Novi Srbi, pripravljeni za remont, rešili su se, za tili cas, ogromnog broja starih strahova. Kako došli, tako i otišli. A onda se pojavio jedan novi. Veliki strah, ali konstruktivan. Da neko, slucajno ne uradi nešto, a da ih nije pitao. Lepo su Srbi izvadili blokce, podvukli crtu i svecano izjavili: dosad se možda, cutalo i trpelo, ali nema više. Narod ima da se pita, a narocito, radnicka klasa. Jer, kako se, u Srbima, probudio Zapad, tako je zarudeo i Istok. A drug Tito, sa oblaka, ocinski šapuce:
–Ne dajte se, drugovi, secate li se kako je bilo...!?
Srbi, ganuti i razneženi, odgovaraju:
– Secamo se, kako se ne bi secali...!"
Sede Srbi, okupani, presvuceni, ocešljani, sede i cekaju da – da cika bonu. Da neko izade i pita, lepo, ljudski:
– Treba li, narode moj, para?
Lepo bi mu i odgovorili:
– Treba. Sipaj!
A ovi, ništa. Onaj mali, pritego štampariju u Topcideru, onaj drugi, žutokljunac, stis`o kesu. A Djindjic, parce leda umesto srca. Samo ponavlja ko papagaj:
– Da zaradimo, da zaradimo.
Srbi skoce na noge lagane. Koji strah, koji bakraci. Kad su onoga slistili (posle samo 13 godina), od ovoga ce da drhte! Prvo u štrajk, a onda u lice. Odbruse mu:
– Da zaradimo, da zaradimo! To smo, bato, znali i bez tebe. Je l` možeš ti nešto bolje da smisliš, doktore i filozofe?!
Nek` se ljuti kol`ko hoce, boli ih uvo. Što da mu ne kažu. Dosta je bilo.
On, medutim, ni da trepne. U oci ih gleda i kaže:
– Ne mogu.
Oni, ušima da ne veruju:
– Pa, jesmo li se za to borili!?
Ovaj ništa konkretno ne odgovara. Šta bi? Mrsi opet :da se radi, da se zaradi....
Srbima, teška guka pada na prazan želudac, a strah se uvlaci u srce:
"Jao, majko mila, nije valjda dotle došlo...?"