Bata Branimir Nikolić Beograd
Član broj: 7232 Poruke: 202 *.telekom.yu.
|
Pitam se da li bi tema bolje prošla da sam je ja pokrenuo ?
Da li bi način na koji bih ja postavio početno pitanje, ili to što nemam "definišuće" prezime ;)
rezultiralo u manje off-ova prema temama udbaških otimačina, prozivanja tipa "ko mi kaže" , itd... <ovo je sve retorički, ne odgovarajte>
Uglavnom, tema je prilično zagađena prepucavanjem.
Ali evo jednog kvalitetnog razmatranja (otvorite kesicu čipsa, smestite se udobno):
Jasno je da je svima osnovni motivator da dođu u grad to da poprave kvalitet života, a biti u gradu u odnosu na biti u provinciji
popravlja kvalitet života na taj način što osoba ima mnogo više prilika na manjoj udaljenosti.
To je neko opšte verovanje, pozitivističko, optimističko.
Ali praksa pokazuje da ni u toj sredini zgusnutih prilika ne uspevaju svi, čak naprotiv. Zato što je i konkurencija zgusnuta.
Večita društvena piramida, gde je najviše onih na najnižem staležu, pogotovo je izražena u gradu, gde su svi stisnuti jedni uz druge.
Ali o tome malo ko govori, svi vole i čuvaju živom optimističnu pretpostavku da "ima šanse za sve".
Poznata je anegdota iz Los Anđelesa, da njihov aerodrom ima dolazne i odlazne holove na različitim spratovima,
zato da sve one horde mladih optimističnih "budućih glumaca" ne bi videli one druge neuspele koji napuštaju grad.
Tema je o ljudima koji se ni posle više godina očigledno ne uklapaju, ni kulturno, a ni uspehom u poslu , i pretvore se u osobe koje funkcionišu
po onom youtube hitu "kuća-poso" .
Poslovi koje ovako ili onako nađu su sve što im se dešava u životu. Žive kao najniže gastarbajterske klase "nevidljivih" u Nemačkoj, Francuskoj,
ili kao Kinezi kod nas, izolovani od "domaćeg" stanovništva i kulture, ne znaju šta znači izaći uveče,
osetiti stvarne benefiti grada u koji su toliko želeli da dođu.
Po pravilu se odmah upuste i u rađanje dece, jer, eto "svoji su ljudi, vreme je" .
(koliko imate prijatelja sa kojima ste odrasli u gradu, a da njihovi roditelji i dan danas govore sa , bar malo primetnim, akcentom iz rodnog kraja ?)
Zašto takvi ljudi, sa takvim ishodom svoje "gradske ekspedicije" , uvidevši da nisu uspeli u onome što su zamišljali,
ne odu nazad (pretpostavimo radi teme, da objektivno imaju gde i na šta da se vrate) ?
Jedan mogući odgovor je da je za njih jači motivator u tom preseljenju i upornom ostajanju, bilo nešto od čega su otišli, nego ono čemu su se nadali.
Manje ili više svi znamo koja je razlika kvaliteta života između Beograda i još ponekog većeg mesta, u odnosu na provinciju.
I to ne "samo" kada se gleda na uništenu privredu i nepostojeću infrastrukturu, već postoje i druge dublje pojave za poređenje.
Svi manje ili više imamo i lični i privatni uvid u to kakve su razlike i u socijalnoj, kulturnoj razvijenosti;
Tu su zaostali načini razmišljanja, zaostala i neobrazovana načela življenja u privatnom i u društvenom životu.
(za neku utehu, i druge nacije imaju svoje "square" i "bible belt" regione, i svoje redneck-e i hillbilly-je)
Kao motivi za odlazak iz takvih sredina se prepliću ekonomski, sa intimnom potrebom osobe da se izvuče iz patrijarhalnog i palanačkog pritiska,
da se oseti slobodnom u anonimnosti mase koja postoji u velikom dalekom gradu.
Ali tu nastupa ono "možda si ti otišao iz palanke, ali palanka nije iz tebe" , i neke osobe jednostavno ne uspeju da se uklope, da steknu
nove načine razmišljanja. Svojim donetim navikama, govorom i razmišljanjem su odbojni starosedeocima (koji, naravno, nisu oličenja širokogrudosti) ,
pa se stvori netrpeljivost, predrasuda, paralelni svetovi koji se trude da imaju što manje kontakta...
Neki primeri koje sam susretao i koje bih naveo, čisto kao ilustracije različitih situacija, bez ideje da o njima diskutujem:
Ove nedelje se jedan moj kolega vratio iz posete rodbini u Sijarinskoj Banji, mestu na samom jugu naše države,
i evo par stvari koje mi trenutno padaju na pamet iz njegove priče:
-ekonomska beda je uočljiva, nema firmi ni poslova, svi okopavaju bašte i gaje povrće da bi jeli.
-jede se u glavnom povrće i testenine
-ispozajmljivao je (ne očekuje vraćanje, naravno) gomilu novčanica od po 200 dinara svakome koga je sreo, ljudi se
ne stide da traže ni da uzmu, i to je tamo mnooogo veća novčanica nego ovde
-u lokalima su cene pića, palačinki i sličnih gluposti višestruko niže nego u BG
-lokalna albanska većina po starom receptu kupuje sve što može, Srbi prodaju sve što mogu i odlaze što severnije mogu,
idealno u BG, poučeni iskustvima iz poslednjih 20 ili 60 godina.
Imam drugog kolegu koji je pre nekoliko godina došao iz Kruševca.
Odrastao je van Beograda, više obrazovanje je završio u BG, pa se vratio u svoju sredinu, i shvatio da mora da se
vrati u BG kako god. Tamo je osećao teskobu zbog svake vrste zaostalosti, i zbog odvojenosti od svega zanimljivog što se
događa u Beogradu.
Inače u pitanju je intelektualna i slobodoumna ličnost, sa setom tipičnih geek-ovskih i nerd-ovskih interesovanja ;)
sa kojima bi bio zanimljiv sagovornik bilo gde u modernom svetu i na internetu.
Rekao mi je da je tada, tog dana kada je definitivno došao u Beograd, posle par godina, sa rešenim zaposlenjem i
planom za ostanak, "osetio da mu je svanulo, da je prodisao..." . U daljem razgovoru na tu temu je rekao da naravno
primećuje i loše strane Beograda, ali u odnosu na ono odakle je pobegao, Beograd je u njegovoj
svesti uvek bio sredina koje se mora dokopati. I sada je otac male devojčice, stare nekolio meseci, sa ženom stanuje
u kiriji. Ne žali se, svestan je teškoća i nedostataka, ali smatra da je do sada samo napredovao.
Treći primer je od pre 6-7 godina; (iz prve ruke znam priču, ali ne znam šta je posle bilo sa tim osobama) :
mlada žena iz istočne Srbije, u drugoj polovini svojih dvadesetih godina, završila je fakultet u Beogradu
i radi kao apotekarka. To je tada dakle već nekoliko godina samostalnog života u Beogradu.
Od svoje plate plaća kiriju i samostalan život u BG, ali su joj iz rodnog kraja nakačili mlađeg brata koji je studirao,
da stanuje sa njom. Njegova uloga je bila da je "čuva" , ako se ona po njihovim merilima ponaša neprikladno ,
on bi trebao da je dotera u red (valjda šamarima, već sam malo zaboravio priču), ili da kaže ocu i majci , što je tek
bio argument koji bi njoj zamrzao krv u žilama. Po onome što sam ja primetio, to je bila vrlo sputana osoba,
vaspitno, emotivno...sa "palankom" duboko usađenom u njenoj svesti. Veoma tužno.
|