Citat:
Verica, čisto lice Srbije
Prvog dana proleća, na mesnom groblju u Preljini, selu nadomak Čačka, u 15 sati, sahranjena je Verica Barać. Bilo je lepo vreme, s ponekim daškom vetra. Prema poslednjoj želji njeno telo položeno je u zemlju u prisustvu najbliže rodbine. Sahranjena je onako kako je i živela.
Srbija je izgubila najhrabriju ženu svoje novije istorije. Prejake reči? Ne. Ništa istinitije u današnjoj, ovakvoj Srbiji ne postoji od te tvrdnje. Ako nije Verica, ko jeste? Ona je svoju doslednost i hrabrost plaćala visokom cenom. Ona je junak iz nekog romana o sukobu dobra i zla, lik koji se iz literature preselio u život. I tu umro.
Nikada sebi neću oprostiti što prvi tekst o Verici Barać pišem nakon njene smrti. Dugo vremena nosim u sebi želju da javno iskažem divljenje prema Verici koju, i to mi je žao, nisam upoznao, ali uvek se nekako događalo, ne mogu da objasnim kako, da to divljenje odgodim. Kao... ima vremena, Verica je tu, neće se ona promeniti, nastaviće da se bori.
Njena borba bila je dvostruka; protiv najvećih kriminalaca i moralnih nakaza u čijim čeljustima Srbija umire i protiv opake, najteže bolesti koja je godinama sabijala i ništila. Teško je reći da je umrla u bedi, a još je teže reći da nije živela teško i oskudno u svemu. Poslednjih meseci nije imala novca ni za lekove.
Srbija je prvi put čula za Vericu Barać krajem devedesetih, u vreme uličnih demonstracija protiv Miloševića. Bila je njegov veliki protivnik. Nakon oktobarskih događanja 2000. godine, i Miloševićeve smene, Zoran Đinđić, kao predsednik Vlade Srbije, formira Savet za borbu protiv korupcije u čiji sastav ulazi i Verica. Biraju je za predsednika.
Kasnije će ona sama reći da je srpska vlada taj Savet formirala s idejom da ima nekakvu legitimaciju pred Evropom. Verovali su, rekla je i to, da ćemo sedeti, primati plate, oglašavati se jednom godišnje nemuštim izveštajem... Ali, Savet je postao noćna mora i tadašnjih i kasnijih beogradskih vlastodržaca. Izveštaji Verice Barać razotkrivali su svu bedu, kriminal, beščašće, nove srpske vlasti.
Najpre su se čudili kako to da jedan istinski borac protiv Miloševića sada kidiše na svoje saborce ("zaboravljajući" da su se oni u međuvremenu pretvorili u lopove, lažove, kriminalce), a onda je država, oni koji su je vodili, krenula na jednu ženu; naručeni medijski napadi, otvorene pretnje s najviših adresa, krivične prijave... sve se to sručilo na Vericu Barać. I nije moglo da je zaustavi.
Otvorila je i narodu stavila na uvid najveće prevare i pljačke DOS-ovog režima; Poštanska štedionica, C market, Jugoremedija, privatizacija srpskih šećerana i izvoz šećera u EU, stečaj Sartida, preuzimanje Luke Beograd, slučaj Srbolek...
Đinđićev naslednik Zoran Živković došao je na jednu sednicu Saveta u pokušaju da zaštiti svog prijatelja i stranačkog kolegu Miodraga Kostića, srpskog kralja šećera, ali nije uspeo.
Milan Beko, kupac "Večernjih novosti", pokušao je krivičnim prijavama da zaustavi Vericu u njenoj nameri da javnosti saopšti sve malverzacije koje su pratile tu transakciju. Mislio je da će se ova uplašiti. Nije uspeo. Kao ni mnogi drugi.
Poslednji dokument koji je Verica Barać potpisala bio je Izveštaj o stanju u srpskim medijima, s naglaskom na vlasničku strukturu i političku kontrolu medija preko marketinga. Napali su je svi glavni urednici beogradskih listova, a niko nije hteo da objavi nijednu njenu rečenicu. Jedini medij na srpskom jeziku koji je objavio taj izveštaj bile su "Vesti".
Malo je u srpskoj politici onih koji se nisu ogrešili o Vericu Barać. Ona je "gore" otišla bez straha od poslednjeg suda.
Verica Barać je bila čisto lice Srbije.