Citat:
Dubravka Stojanović: Jesu stranke u Srbiji zaista nastale samo četiri godine nakon prve političke stranke koja je nastala u Velikoj Britaniji. Moderne političke stranke su u punoj meri, kako je to govorio još Maks Veber, deca demokratije, i te političke stranke nastale su u stvari isključivo kao rezultat širenja prava glasa. I to je vrlo važno da se razume, da političke stranke ne nastaju iz nečije ideje ili zbog neke ideologije. One nastaju kao organizacija koja može te nove probleme parlamentarne demokratije da organizuje. Dakle, one su organizacione jedinice. Pravo glasa se širi negde od četrdesetih godina 19. veka u Britaniji i Francuskoj, i sa svakim novim zakonom vi dobijate desetine ili stotine hiljada novih glasača. I sada te nove glasače treba nekako organizovati, treba njihove glasove pridobiti, treba im objasniti da oni uopšte treba da koriste taj glas, jer još nemaju tu vrstu svesti da oni zaista utiču na bilo šta. Treba ih pridobiti za sebe, i ono što je možda bilo i okidač za stvaranje modernih političkih stranaka – treba kontrolisati izbore. Dakle, svi su oduvek hteli da kradu na izborima, ali upravo zato nastaju institucije, a na prvom mestu političke stranke, da bi kontrolisale ispravnost izbornog postupka. Ta prva politička stranka, dakle bila je Liberalna stranka u Velikoj Britanij, ona je osnovana 1877. godine.
Naše stranke su se registrovale, kao što sam već rekla, četiri godine kasnije, 1881. godine, čim je prvi zakon to omogućio. I odmah su na osnovu njega u roku od dva dana prijavljene Narodna radikalna stranka Nikole Pašića, naprednjaci, koji su bili zaista naprednjaci i nešto kasnije iste godine Liberalna stranka. I sad, to je podatak koji je našim istoričarima dovoljan, eto, kažu, možda bi mi i pre Engleza, nego nije bilo zakona. Te stranke su bukvalno prepisale programe svojih zapadnih uzora, dakle, oni su od reči do reči prosto preveli na srpski te programe. I tu sad staje naša istoriografija i vrlo samozadovoljno kaže – mi i Englezi smo isti. Međutim, kada se pogleda svako sledeće pitanje, vidi se da je sve bilo suprotno. Način i razlog zašto su stranke kod nas nastale sasvim je drugačiji od onoga u Velikoj Britaniji. Stranke su nastale u krugu dvojke, ili da budem preciznija, u kafanama na Terazijama.
Nikakve veze između unutrašnjosti zemlje i tog centra nije bilo. Nikakav zahtev unutrašnjosti nije postojao, niti bi ga iko ikada saslušao i da je postojao. Razlog nastanka partija nije bila organizacija novog glasačkog tela. Stranke su nastale u kafanama i sada dolazim do ključnog mesta koje je vrlo važno i za tadašnje i za današnje stranke. Stranke su nastale među prijateljima, drugarima, porodicom i najčešće kumovima. Dakle, njihova ključna odrednica je to što se oni vole ili što su oni porodica ili što su oni povezani nekom vrstom veza koje ni najmanje nisu političke. I onda oni tako otprilike sede i kao nešto neprestano naravno govore o politici i kad je došao taj zakon, otprilike, ja to zamišljam, a naravno ima i memoara, ima pisama na osnovu kojih ja to zamišljam, ovi kažu – jao, pa hajde da se mi registrujemo. Čekaj da vidimo šta ima kod Francuza, ti radikali, pa hajde da se mi zovemo ti radikali. Mislim da stepen ozbiljnosti nije bio veći, jer to će se videti kasnije kad budem govorila kako se oni ponašaju. Dakle, nema među njima programske i principijelne sličnosti. Njihova veza je potpuno druge prirode, njihova veza je lična.
To već određuje određeni tip stranaka koji nastaje, i taj tip stranaka koji je kod nas nastao jesu te piramidalne stranke, gde na čelu imate nespornog vođu i oko njega imate taj krug njegovih, podvlačim, prijatelja. Taj vrh čini taj vođa, i ono što su te moje analize 19. i 20. veka pokazale, taj vođa nikada nije promenjen. Ko je rođenjem stranke postao njen tata on je to ostao i do smrti. Taj model je zapravo jedan precrtani model patrijarhalne porodice, gde imamo taj model oca. E sad, to je vrlo važno zato što se na tom modelu gradi čitava ideja uopšte o politici, pa i o državi, pa i o stranci, pa i o vođi. I ja sam bila stvarno onako vrlo potresena jednom kada sam u biblioteci našla jedan predizborni letak Radikalne stranke, kojim se pozivao narod na neki zbor. I kažu kad će i gde će biti zbor, međutim, oni takođe kažu šta vođa voli da čuje, tako da narodu odmah objasne šta on treba da viče na tom zboru, pa će onda vođa mnogo da se obraduje kad to čuje. Tako da ima tu i nekoliko tih ključnih parola, da narod uvežba pre dolaska vođe. Naime, ta omiljena Pašićeva parola koja se tim letkom preporučivala narodu bila je – Pašić pripada nama, mi pripadamo Pašiću. Dakle – mi smo Titovi, Tito je naš. Onda je narod vikao Slobi – mi te volimo, a on je uzvraćao – volim i ja vas. A da ne pominjem ljubavni odnos između naroda i Vuka Draškovića, šta je tu sve bilo izgovoreno.
Dakle, vođa i narod su u ljubavnom odnosu. Njegov narod se njemu daje zapravo kao u erotskom činu, a on se daje svom narodu. Dakle, oni su potpuno u nekoj erotici, i ta erotika ima vrlo malo veze sa modernom politikom gde se smatra da taj čovek treba da obavi neki posao. Ako ga ne uradi on će posle te četiri godine otići, dakle, on je dobio jedan mandat, nije dobio ljubav. Ili ako se setimo prvog Koštunicinog intervjua na televiziji, gde mu je takođe rečeno od strane novinara – predsedniče, ja vas volim. Iz te činjenice da stranke prave prijatelji, kumovi, drugari, članovi porodice itd, proističe dalje čitav niz suštinskih problema i za funkcionisanje stranaka i za samu državu. Obično se kaže – jao, pa to je neka sudbina što se kod nas udrobljavaju te stranke, pa kako one tako nastaju tim cepanjem, jao, sad će opet neko od nekoga da se otcepi. Ali to nimalo nije slučajno. Kada se pojavi problem među tim drugarima koji, dakle, sede u kafani, koji su povezani na taj način, oni shvate da oni uopšte ne misle isto. A kad shvate da se ne slažu onda dolazi do novog problema, a to je činjenica da je stranka porodica, dakle, ona nije institucija i ona nema institucionalni način da reši različita mišljenja u svom krilu, ono što je, dakle, potpuno normalno, da ne kažem savršeno poželjno za jednu stranku, da ima više različitih mišljenja koja se mogu s vremenom formirati u frakcije.
I jedan od temelja američke demokratije jeste upravo taj izbor za kandidata koji se dešava u okviru svake stranke i taj izbor je maltene bio žučniji između Hilari Klinton i Baraka Obame, nego što je posle bio na predsedničkim izborima. Ali to je suština tog sistema, dakle, kroz tu instituciju različitih kandidata, kroz njihovo nadmetanje se kanališu različita viđenja u stranci, za koja se za početak smatra da su normalna, prirodna i poželjna. Kod nas ona nisu ništa od svega toga i nijedna naša stranka nikada, ni u 19. veku, ni danas, nijedna nija imala frakciju. Od trenutka kada se pojavi neko drugo mišljenje, što je, kažem, normalno, nosioci tog mišljenja postaju progonjeni u okviru stranke i oni posle izvesnog vremena nemaju drugog izbora nego da se otcepe. I na taj način počinje to udrobljavanje političke stranke. U velikoj meri to je posledica i činjenice da se stranka razume kao porodica, dakle, u porodici toj patrijarhalnoj ne može biti nesloge, prema tome, taj je izrod i onda taj mora da ode ispod tog kućnog krova, jer je to prosto koncept kojim se razume ta zajednica.
I sada, kad se oni otcepe, uvek, dakle i u onoj generaciji 19. veka i sada, oni zadrže tu jednu ključnu reč na koju se dodaju prefiks ili sufiksi, pa su onda oni ili samostalni demokrati ili su Demokratska stranka Srbije. Time oni glasačima poručuju – mi smo isto što i oni, jer oni hoće da se nadovežu na tobožnju slavu koju ima ta velika stranka od koje su se otcepili. Pogotovo kad dodaju srpska ili Srbija, time još hoće da kažu – ali oni su onako malo sumnjivi s te nacionalne strane, evo, mi smo ta srpska demokratska ili Demokratska stranka Srbije itd, dakle, mi smo ti pravi. I sad, šta se postiže tom konfuzijom imena? Ono što je posledica je da će glasači koji su inače naravno slabije obrazovani itd, reći kao što ste hiljadu puta mogli da čujete – ma svi su oni isti, ma nemam ja šta tu da glasam, ma kao da to nešto znači… I onda ljudi upadaju u tu apatiju i zapravo ne koriste to svoje pravo glasa, kao što smo bili svedoci mnogo puta na našim izborima, da je uvek pitanje da li će uopšte biti dovoljan broj glasača da izbori uspeju.
I to je jedan od elemenata koji zapravo pasivizira to biračko telo, jer sad kad vi vidite njih poređane tako s tim istim imenima i tim dodacima, onda se zapravo gubi ta svest o ipak razlikama koje postoje, pa makar te razlike bile i minimalne. Opet se vraćam na tu situaciju, stranka nastaje cepanjem od one stare, ali oni nisu u poslovnom odnosu, oni su u emotivnom, porodičnom odnosu. Dakle, kada se oni pocepaju to postaje slom sveta, tako da oni sada iz neke faze koju smo prethodno zvali faza ljubavi, naravno prelaze u fazu mržnje. A ta mržnja naravno ponovo nije neka konkurencija ideja, što bi moglo toj državi da pomogne da krene napred, već je ona strast. I sada mi imamo jednu situaciju da se ta vrsta emocija iz tog najužeg kruga preliva na državu čitavu i da se zapravo s vremenom blokira apsolutno sve. Zato što se tim njihovim odnosima sada boje svi državni odnosi. Oni više ne vide javni interes, oni vide samo sebe protiv drugih, i zato oni često koriste i ratne termine. Oni se vide na dve strane fronta, oni se vide kao svaki u svom rovu. Dakle, na taj način se govori i u Skupštini, i onda i sada. I jedini cilj postaje uništiti onog drugog.
Veliki broj stranaka je i nastao u kafanama. To je vrlo važno, da se razume duh tog mesta i da se razume da su dve glavne kafane gde sede glavešine stranaka bile hotel Moskva, koji je sazidan 1906. godine, i tu su sedeli radikali, i hotel Kasina prekoputa, gde su sedeli, od njih naravno otcepljeni, samostalni radikali, njihovi najveći protivnici. Dakle, već u toj geografskoj podeli vidi se da njihov cilj nije da oni smire tu političku arenu, već naprotiv, da je neprestano razjaruju, jer već iz geografije se vidi da su se oni postavili sa dve strane korzoa i da to njima služi zapravo za podgrevanje tih strasti i ni za šta drugo. Dakle, možemo da zamislimo tu situaciju u kojoj sad oni tu sede i pišu novine koje s vremenom postaju samo napadi na onog drugog. Dakle, vi više ne vidite čak ni nacionalno pitanje, vi više ne vidite pogotovo nijedno društveno pitanje, vi vidite samo onog drugog. I u tim novinama zaista može da se prati kako narasta ta strast i kako to što danas zovemo govor mržnje raste iz dana u dan. Ali zato sam i govorila o ovoj geografiji, zato što mora da se razume da oni sede jedni preko puta drugih i gledaju se. I jedni i drugi pišu u istom trenutku uvodnike. I evo, ja bih pročitala samo dva citata da se prosto vidi kako je taj razgovor izgledao, da bi se razumelo kada danas dođe do kletvi u skupštini ili do raznih stvari koje možemo svakodnevno da vidimo. Prosto da vidimo da je to suština te političke kulture, dakle, da je ta vrsta sukoba ono što je njeno odredište, jer onda oni ne moraju da se bave nijednim ozbiljnim pitanjem, onda se oni bave jedni drugima.
Ovo su neki citati iz 1905. godine, dakle, vrlo brzo pošto su se godinu dana ranije samostalci otcepili. I sukob se dešava pre svega u uvodnicima tih novina, te uvodnike pišu prvi ljudi tih stranaka. To zaista piše Stojan Protić za radikale, to zaista piše Jovan Skerlić ili Milan Grol ili Ljuba Davidović za samostalce, dakle, Samouprava koja pripada radikalima piše recimo ovako, pošto je između njih i samostalaca postojala i generacijska razlika, i samostalci su bili jedno 30 godina mlađi od ovih. Oni kažu ovako: “Mnogi među samostalcima ne znaju šta je porodica, jer nemaju ni žene, ni dece, ni kučeta, ni mačeta, pa ne znaju ni šta je čast, ni ša je obraz”. O čemu se radi? Dakle, prvi deo je da kaže da su oni suviše mladi, jer se oduvek podrazumevalo da ako nemate 230 godina vi i ne možete ničim ozbiljnim da se bavite. Dakle, ta vrsta odloženog sazrevanja je takođe jedan od problema patrijarhalnog društva. Drugi problem je da ovde se kaže – nemaju ni žene, ni dece. Recimo, ja se toga vrlo dobro sećam, pred prvu predizbornu ćutnju u 5 minuta do ponoći 1990. godine izašla je Mila Štula, tadašnja glavna novinarka Prvog programa televizije i rekla da nikako ne treba glasati za Vuka Draškovića jer on nema decu. To znači da se on nije uvežbao u porodici kao pater familias, jer predsednik je tata, i ako on to nije vežbao on nema kvalifikacije.
To se naravno obnavljalo i u slučaju Vojislava Koštunice. I sad, drugi deo te rečenice ide – dakle, nema ni žene, ni dece, okej, ali kaže – nema ni kučeta, ni mačeta. I sad se tu odmah setim izbora 2000. Godine: kako je izgledalo da jača ta opozicija, tako je u novinama rastao broj mačaka Vojislava Koštunice. I taj broj je krenuo s nekog relativno pristojnog broja, da bi do pred same izbore narastao na 13 mačaka. Potpuno je jasno da je čovek, a da ne kažem muškarac koji ima 13 mačaka više nego sumnjiv kao muškarac, a samim tim je potpuno nepodoban da bude predsednik. Dakle, to je bila kampanja Slobodana Miloševića i to pripada toj političkoj kulturi. Međutim, kada se desio 5. oktobar, vrlo brzo, ja sam sad zaboravila tačan datum, ono fantomsko telo, Predsedništvo DOS-a, izašlo je sa saopštenjem, a saopštenje je bilo u anterfileu u novinama izdvojeno kao naročito važno. U saopštenju je rečeno: Vojislav Koštunica nema 13 mačaka. Vojislav Koštunica, dalje u tekstu, ima dve mačke, što je normalno, i dodaje se – jednog psa. Potreba da se na taj način odgovori već pokazuje da su oni u istoj priči kada su simboli, kada je diskurs u pitanju, a pas je naravno tu da bi se on dokazao i kao muškarac, ali i kao vladar, jer, naravno, pas uz sve ostale krune i prestole čini deo tih vladarskih insignija. Prema tome, oni se kreću u toj istoj vrsti simbolike i zbog toga je za mene recimo ova rečenica iz 1905. jedna vrsta dijagnoze.
Dakle, oni to napišu jednog dana 1905. i sad opet vraćamo u one kafane. Ovo društvo koje sedi u Kasini, koji su samostalci, to sad čitaju, nerviraju se, kose čupaju, sad možemo da zamislimo kako to izgleda. Pošto oni tu više manje sede ceo dan, onda se tu nešto popije itd, i onda ta strast narasta do večernjih sati kada se pišu novine za sutradan. I onda sam ja našla sutradan u samostalskom listu Odjek ovakav uvodnik, oni sad odgovaraju na ovo kučeta, mačeta, i kažu ovako: “Ući u društvo radikala znači prekoračiti prag jedne vlažne, mračne i zagušljive pećine u kojoj gospodare otrovni gasovi i po kojoj gamiže bezbroj odvratnih, ljigavih životinjica”. Dakle, ovo je 1905, ovaj rečnik je već u igri, on obeležava tu politiku, ali on nije njen nusprodukt, on je njena suština.
Ono što je važno takođe da se razume, to je da je i onda i sada stranka uglavnom izjednačavana sa čitavim narodom, dakle, stranka = narod. To je ponovo jedan suštinski antipluralni stav i vrlo često mi možemo danas da čujemo, a pogotovo smo to mogli da čujemo dok su stranke tokom devedesetih nastajale, da su stranke nešto što cepa narod, stranke su nešto vrlo bolesno, stranke su te koje dele narod itd. Međutim, uzroke tome treba videti u tome kako oni sami sebe razumeju. I kada se analizira to kako stranke same o sebi govore i onda i sada, onda se vidi da one ne vide sebe kao običnu političku pojavu. Nisu oni samo jedna od političkih institucija koja treba da dovede do tog nesrećnog javnog dobra, nego oni uvek koriste vrlo velike reči. Ja ću sada citirati reči iz 19. veka, ali možemo ih naći i danas naravno. Oni za sebe govore da su oni “izraz duše naroda”, oni kažu da su oni “oličenje narodnog bića”, da su oni “narodno vjeruju”. To je ključna ideja da stranka upravo odslikava ceo taj narod. Naravno, tu je već suština antidemokratska, već u toj izjavi, zbog toga što oni taj narod, dakle, vide kao jednu organsku celinu u kojoj nema nikakve razlike, u kome ne sme biti različitih mišljenja. I tu smo onda već vrlo blizu vrlo problematičnih ideja, kakve su u Nemačkoj ideja folksgajsta itd. Dakle, tu smo već na sasvim sigurnim temeljima svake totalitarne ideologije.
Ako je tako, onda je jasno da je druga stranka koja nastaje stranka koja cepa taj narod. Onda takođe postaje razumljivo u tom ključu zašto je izdajnik ovde prirodna osuda. Tada se govorilo da je neko austrijski izmećar ili da dobija tuđinski novac, dakle, ponovo je bila ta ista ideja o izdajnicima i stranim plaćenicima. Ali hoću da kažem, to nije samo uvreda i to nije samo stvar da vas diskvalifikuju, to proizlazi iz suštine, oni zaista vas vide kao izdajnika. Oni stvarno misle da predstavljaju narod, a ako vi mislite drugačije, tu mora da je nešto sumnjivo. Ako ste deo tog naroda, a to prvo istraže da nemate neku kap neke druge krvi, ako ste deo tog naroda, a mislite drukčije, pa to mora biti da je za pare. Dalje, ako ste vi ta druga stranka, ako vi mislite drukčije, onda je iz ovog razumevanja potpuno jasno prvo, da ste vi nelegitimni, a samim tim vi vrlo lako postajete i nelegalni. I od trenutka kad ste vi nelegitimni, odnosno nelegalni, prema vama je, kao što su i tada govorili, dozvoljeno upotrebiti sva sredstva. I to je jedan od izvora političkih zločina u našoj istoriji, jer zaista, ako pogledamo, ovde su na vlasti umrli samo knez Miloš i Josip Broz Tito, svi drugi vladari bili su, do Vojislava Koštunice doduše, ili nasilno oterani ili ubijeni na vlasti.
Prema tome, to takođe nije stvar nekog ekscesa, nego je to stvar tog dubinskog razumevanja. Od trenutka kad počinjete da delujete drukčije, govorite drukčije, vi postajete nelegalni i samim tim vaše ubistvo postaje opravdano. To je u krajnjoj liniji ono što je od reči do reči urađeno sa Zoranom Đinđićem, dakle bukvalno. On je postao prvo nelegitiman, kasnije i nelegalan i onda je njegovo ubistvo došlo kao sasvim prirodna posledica. Većina je ta koja odražava raspoloženje naroda ili još preciznije, većina je ta koja se izjednačava sa narodom. Manjina je tu ono što je van sistema tog mišljenja i samim tim mi dobijamo jednu večito revolucionarnu manjinu, jer ona ne može da promeni državu na drugi način nego revolucijom. I tu ima jako veliki broj citata, ja vrlo često koristim nešto što je Stojan Protić, dakle, ideolog Narodne radikalne stranke, stalno govorio, a to je – većina ima pravo i da krši zakon zato što je većina.
To je ono što je opozicija tada u Srbiji zvala tiranija većina, to je jedno patološko razumevanje tog principa većine, koji u stvari tu manjinu ostavlja bez ikakvih prava. Zato nema mesta za verske manjine, zato nema mesta za seksualne manjine, zato nema mesta za bilo koga ko je na bilo koji način slabiji, upravo zato što se on ne smatra delom sistema, jer, kao što kaže Bataković, on ne odražava realno raspoloženje naroda. I to je ta granica, to je to gde staje zapravo pitanje svake slobode.
Naravno, sabornost je nešto što je potpuno neprirodno, jer sasvim je sigurno da ljudi, pa čak i u najgorim totalitarnim režimima, nikako ne misle na isti način. I zato je nju potrebno neprestano održavati i jako je mnogo primera iz recimo vremena o kome mi govorimo, a svesni smo svih primera iz današnjeg života, koji pokazuju da se neprestano održava ta jedna tenzija spoljne opasnosti, da se stalno održava tenzija o nacionalnoj ugroženosti da bi se obezbeđivala ta sabornost i da bi se suštinski sprečila svaka sloboda koja je možda dozvoljena nekim zakonom. Dakle, može biti dozvoljena sloboda štampe ili sloboda misli, ali ona se posredno guši zato što vam se neprestano govori da je domovina u opasnosti. Naravno da je bilo u našoj prošlosti mnogo slučajeva kada ona jeste bila u opasnosti i naravno da je ta spoljnopolitička istorija zaista bila veoma opterećena, ali ja imam jako mnogo primera koji pokazuju kako se to pravilo u trenucima kada nije bilo nikakve opasnosti.
Evo, recimo, imam jedan citat baš opet iz 1905. godine, tad se baš ne dešava ništa. I sad, Srbija ima taj Zakon o slobodi štampe, ali evo šta kaže Samouprava, novine koje su pripadale vladajućoj Radikalnoj stranci. Kaže – Srbiji više nego ikada treba jednodušnosti. Eto, to je ta sabornost, da bi se, kaže, mogla naći na visini ozbiljnih događaja koji su na pomolu. A onda kaže – nezavisni, pa stavi pod znake navoda, a nezavisni srpski listovi trude se da je ometu na njenom putu. I sad, ja sam našla u Radničkim novinama koje su pripadale Srpskoj socijaldemokratskoj partiji, da oni citiraju Jovu Jovanovića Zmaja i njegovu pesmu Na proleće, gde kaže da je glavna državna politika pretiti šta će se desiti na proleće, na proleće će nešto strašno da se desi. I nemojte sada da čačkate, sačekajte proleće. To je to večito odlaganje te demokratije. I onda se postavlja pitanje koja je to vrsta uopšte sistema, kako mi možemo da definišemo to u čemu mi živimo, a to nam je prilično potrebno, ta definicija da bismo znali kako da se borimo.
I evo, ja bih onda upotrebila jednu dijagnozu koju su navele opozicione novine 1907. godine, to je jedan tekst koji je izašao u naprednjačkom listu Pravda, koji se zvao Stambulovština. Stambulov je bio tadašnji bugarski premijer, tako da su oni kao tobože pisali o Bugarskoj, pa je to kao bugarski jedan slučaj o kome oni govore. I oni su ovako postavili dijagnozu, rekli su, ta Stambulovština, to je sistem u kome građani formalno imaju sva prava, ali ne smeju nijedno upotrebljavati. To je, kako kaže dalje, jedan naročit hibridan režim kakav je moguć samo u balkanskim zemljama. Formalno je taj režim vrlo slobodouman, stvarno on je negacija svake slobode.