Citat:
llux:
Verovao ili ne, ja pazim da neko ne uleti autom na trotoar, kada vidim da se neki auto malo zaleteo.
I kada prelazim jednosmernu ulicu, gledam na obe strane.
Znam da si trolčina ali ovo je jednostavno jače od mene:
Ti ideš trotoarom. U jednom trenutku ja vozeći kola izlećem sa puta pri brzini od 85 kmh i nalećem na tebe pošto ipak nisi dovoljno pazio (recimo pričao si mobilnim što skreće pažnju a to je ipak no no kad se hoda trotoarom), ti letiš i letiš i letiš i na kraju izlomljen slećeš na onaj isti trotoar po kom si tako pažljivo hodao.
...
Šest meseci kasnije
Nekim čudom ti to ipak sve preživiš, ali ne lezi vraže taman što si se vratio kući sa šestomesečnog oporavka, sav obogaljen zatičeš poziv na sud. Ipak ima boga, kažeš sebi, ipak se naša država brine o običnom čoveku. Naravno, pošto ti je situacija jasna ne obraćaš se ni jednom advokatu (a i troškovi lečenja su bili veliki, unajmićeš ga tek nakon krivične presude kad budeš tužio skota - čitaj mene za dobijanje odštete).
Dolaziš na sud, sedaš sa strane i čekaš da počne šou. A šou počinje, i to kakav. Tužilac tuži tebe zato što nisi obratio dovoljnu pažnju. Jeste, ja sam vozi brže nego što je dozvoljeno, i jeste izleteo sam na trotoar, i jeste zgazio sam te, ali pobogu čoveče ti si šetao trotoarom i dozvolio sebi da se toliko zapričaš mobilnim telefonom da dozvoliš da budeš pregažen. Pa kakvo bi mi bili društvo kad bi dozvolili takvim likovima da šetaju našim ulicama, pa to bi bio kraj civilizacije kakvu poznajemo i uvod u totalnu anarhiju - zamislite šetao ulicom i dozvolio da ga kola pregaze. Tužilac završava uvodnu reč, publika u sudnici je u delirijumu, a tvoja bolja polovina sa kojom si došao u sudnicu sa mešavinom gađenja i čuđenja se odmiče od tebe (kad malo bolje razmisliš otkako si stigao iz bolnice čudno se ponašala a nije te baš ni nešto posećivala). Slika pred očima ti se prevrće, ti padaš i vidiš samo plafon, čuješ buku i potom ti se sve zamračuje.
...
Dve godine kasnije
Suđenje je završeno, a tvoj advokat je nekako uspeo da ti sredi da prođeš samo sa uslovnom kaznom. Žena te je napustila i odvela decu a sudija je prilikom suđenja za dodelu dece rekao da u svojoj 20-godišnjoj karijeri još nije video neku tako neodgovornu osobu i da mu nije jasno zašto je tvoja, sad već bivša, i toliko vremena provela sa tobom. Deci je i bilo malo žao ali im je ipak bilo jasno da bi uz tebe jednostavno bili u stalnoj opasnosti i da ne bi smeli da idu ni na dečije igralište. Čeka te je suđenje za naknadu materijalne i nematerijalne štete - auto koji si svojim telom slupao je u totalnoj šteti a i vozač je pretrpeo ozbiljne psihičke probleme i više nije u stanju da vozi te traži od tebe doživotno izdržavanje za sebe i svoju porodicu.
...
Tri godine kasnije
Konačno je sve gotovo. Da, morao si da prodaš i stan, i dedovinu ali nema doživotnog izdržavanja. Ostala ti je crkavica i stvari za jedan kofer ali se napokon, prvi put posle pet godina osećaš kao slobodan čovek. Čak si i pre 3 meseca upoznao jednu devojku. Izlaziš iz sudnice, ne razdragan ali barem kao čovek kojem je ogroman teret skinut sa grbače. Ideš trotoarom, vadiš mobilni i zoveš devojku. Ćao draga je bilo sve što je čula u tom trenutku pre nego što je tvoje reči prekinu zvuk škripe guma...