Citat:
Andrej013:
Isto kao sto ne bi bilo korektno a ni legalno da ti konobar u restoranu objasni da je specijalitet dana corba od tartufa i biftek a onda ti donese konjsko go
vno a na racunu lepo pise:
corba od tartufa 10 eura
biftek 20 eura
isto tako nije korektno niti legalno da ti lekar kaze da ce te izleciti od svih bolesti jednom za svagda a onda ti da tabletu ispunjenu vodom i drzi magnet na celu 10 sekundi.
Pitanje je da li je "lekar" na računu napisao:
- izlečenje od svih bolesti
ili je napisao
- tretman vodom u vidu tablete i držanje magneta na čelu.
Zakon nije i nikad ne može biti toliko savršen da obuhvata subjektivne pojmove i doživljaje kao što su 'korektno' i 'nekorektno'.
Jer to što je tebi 'nekorektno' - neki bivši, sadašnji ili budući pacijent pomenute "ordinacije" se kune životom u to.
Zbog toga negdje mora biti postavljena realna, opipljiva, jasno definisana granica sa kojom se može raditi - a ta granica je ugovor između kupca i prodavca usluge/tretmana/proizvoda i obaveze koje iz njega proističu.
Ko neće da se služi i koristi svojim pravima koje mu sistem nudi - on to onda može da radi samo na svoju odgovornost i na svoju štetu.
Još su stari Rimljani uveli princip
Ignorantia juris non excusat - nepoznavanje zakona te ne oslobađa od istog, a na isti način te sistem neće ni obeštećivati u slučaju štete koju trpiš jer se ne služiš svojim pravima.
Međutim, i pored toga, zakon će te u većini slučajeva štititi u slučajevima očigledne prevere iako nisi sastavljao kupoprodajni ugovor, nego "pljunuli u šake i zaključili dogovor rukovanjem", ti nekom dao pare za konja, a on odmaglio na motoru - kasnije se na sudu ispostavilo da taj nikad nije ni imao nikakvog konja.
Ali u ovom slučaju to nije baš tako: niko nije odmaglio, informacije o usluzi ili tretmanu ili metodi na kojem se to bazira su dostupne na svakom ćošku, kupac je - pretpostavljeno - mogao o svemu što je o tome poznato da unapred lako pronađe i pročita prije kupovine, i da slobodno odluči da li će ili neće da pokuša to na sebi. A zašto to nije uradio - manje je pitanje za sud, a više za nekog psihološkog savjetnika.
Zbog toga je vrlo važno da li na priznanici/računu/fakturi/ugovoru ili dokazivom usmenog dogovoru stoji:
- uklanjanje bubuljica : 1500 din
ili
- tretman kože lica čudesnom mašću po receptu dr. Kleopatre Tarabić-Pavlović rođ. Pelagić
jer, tretman u svakom slučaju dobijaš, a da li imaš prava da se žališ što su bubuljice i dalje tu zavisi od još koječega.
Ljudi jednostavno imaju pravo da sa sobom rade šta god hoće: da li će da se masiraju, bodu iglama, mažu kornjačinom mašću...
U skladu s tim, drugi ljudi imaju pravo da im prodavaju te proizvode i usluge, ali se tu rijetko kad formalno radi o prodaji garantovanih rezultata, tj. izlečenja i sl., koji kao garantovano proizlaze iz primjene tretmana ili korišćenja proizvoda. To je ono u šta kupci vjeruju i u šta hoće da vjeruju (jbg, takva je priroda bolesnog čovjeka koji žudi za lijekom), ali to rijetko kad ima veze sa konkretnom situacijom.
Prodavci ne prodaju lijek ili izlečenje - već proizvod ili tretman za koji bolesnik (iz ko zna kojih razloga i izvora) misli ili očekuje ili se nada da predstavlja lijek ili izlečenje.
Zbog toga se svi takvi slučajevi moraju razmatrati pojedinačno, jer neko dođe na tezgu i kaže "Daj mi pola kile kornjačine masti", "Izvolite, cijena je €250", "Evo ti, fala i živ bio", a neko dođe i kaže "Hoću da mi izlječite rak", "Važi, evo lezi tu, saću te namažem sovim i izlječen si, cijena je €250".
To su dvije sasvim različite stvari, iako je u pitanju isti proizvod, jer u jednom slučaju je naplaćena mast, a u drugom izlječenje.
Ti možeš prijaviti slučaj, ali ako nemaš ništa konkretnije od "Oni nešto prodavaju za šta zatucani i zavedeni ljudi misle da djeluje, a ja znam i medicina zna i svi pametni ljudi znaju da ne djeluje", onda bolje ne gubi vreme.