Nisam bio siguran dok nisu objavili vanredno stanje dan-dva ranije, onda sam znao da hoće. Prve sirene su me zatekle sa ortakom na Adi, vozili smo on skejt a ja rolere. Neki ljudi su panično kolima napuštali Adu, vozeći brzo a mi smo se pitali kuda se toliko žure.
Pitali smo portira na ulazu šta nam je činiti (bili smo relativno klinci, nismo znali šta da očekujemo), tj. kuda ovi s kolima jure, on kaže beže valjda, ja ga pitam zašto on ne beži on reče "kuda?".
Onda smo seli u kola i odbacio sam ortaka i požurio da vidim šta rade moji ukućani, zatekao sam prazan stan i našao sam kevu i sestru u lokalnom skloništu.
Kasnije sam se našao s ortakom koji je izbegao iz Hrvatske, iz Zadra, koji je to već sve prošao i njegova ideja je bila da čukne neku trafiku jer je znao da prvo što će nestati su cigarete, što meni baš nije bilo jasno zašto, ali ispostavilo se da je bio u pravu naravno. Trafiku nije čuknuo, for the record :)
Te prve noći puštali smo glasnu rep muziku sa pucanjem iz pištolja i automata da bi nam se ubrzo ispod prozora stvorila murija naređujući da stišamo to :)
Kasnije se to bombardovanje pretvorilo u druženja preko dana u parku i gradu i blejanje kod nekoga na gajbi noću. Uglavnom smo se dobro zezali s tim što nam nije bilo drago kad čujemo za voz u Grdeličkoj klisuri, kasetne bombe u Nišu, RTS i tako to. Raketa koja je pogodila RTS mi je prozujala iznad zgrade, tačno sam čuo šišteći zvuk neposredno pre detonacije, to je bila teška tragedija sa slikama delova ljudskih tela na TV-u.
Najjače eksplozije su bile prilikom gađanja Generalštaba i saveznog SUP-a u Kneza Miloša. Išli smo tamo da gledamo gašenje požara, bilo je nadrealno.
Jednom dok smo šetali Kališom uveče, prolazi pandurski beli kec pored nas i pita šta radimo tu. Ja im kažem "patroliramo" i oni uz osmeh produže dalje.
Nisam očekivao kopnenu invaziju jer se znalo da bi to iziskivalo žrtve s njihove strane na koje oni nisu spremni. Pre sam očekivao i atomsku bombu nego kopnenu invaziju, jer je bilo očigledno da to bombardovanje ne vodi nikuda, ako mi nećemo da se predamo. Međutim Sloba je kapitulirao nakon što par dana nismo imali struju, po meni previše lako. Ako je već išao u rat onda je trebalo da ide do kraja a ne na pola puta da bude "izvinte, šalili smo se". Satrli bi nas al nas ne bi pokorili, prošli bi kao u Vijetnamu. Ovako smo primer iz udžbenika kako se pokorava i osvaja zemlja iz vazduha.
Dok su se tenkovi i vojska povlačili sa Kosova, mi koji smo gledali to na TVu smo vikali "neeee, vraćajte se!"
Nisam imao nikakve traume, štaviše to vreme mi je ostalo u lepom sećanju kako smo kao narod postali međusobno solidarni, što je naravno ubrzo posle toga nestalo.
Sell 'crazy' some place else. We're all stocked up here.