Citat:
Miroslav Jeftić: Takođe je patetično i ljigavo pominjati nekakav krvavi novac, kao da je u pitanju trgovac oružjem ili diler droge, a ne samo jedan teniser, pa nikom ništa. :)
Pričalo se o tome na ovom forumu, možda ne toliko često, možda ne baš o profesionalnom sportu kao jednom od pojavnih oblika problema, ali se pričalo. Savremeni, profesionalni sport je postao biznis i to ne bi bio toliko veliki problem, kada taj biznis ne bi bio ono što se kaže, prljav. Suviše je tu mutnih likova, lažne humanosti, držanja u pokornosti širokih slojeva stanovništva putem obmane, suviše nasilja, pa ako hoćeš i kriminala. Zašto bi onda bile čudne i lažne emocije? Moja slobodna procena je, da je fudbal i sve ono što se oko njega vrti najbolji primer, mada ni drugi sportovi ne zaostaju. Seti se samo slika, mislim od ove godine, gde se vidi kako direktora, trenera(da budem iskren ne znam šta je) nekog kluba prebijaju i nanose mu teške telesne povrede, seti se milionskih transfera i pronevera novca po klubovima, raznih hapšenja, ne samo kod nas nego svuda u svetu. Poslednji primer ti je prvenstvo u Franscuskoj. Seti se divljanja navijača, ubistava, ubistava policajaca. Na žalost, to nisu sporadične, slučajne pojave, to je slika profesionalnog sporta, pa on kao takav po meni pripada društvenom miljeu polusveta, skoro pa kriminala. Ta identifikacija sa "voljenim klubom" ili reprezantacijom mi nikad nije bila jasna. Ako bi već trebalo da budem ponosan na nekog, onda ova zemlja ima sasvim dovoljno umetnika i naučnika koji su je proslavili. Zato, kada se malo bolje pogleda kompletna slika, rekao bih prava slika te pojave, dolazimo do toga da je ona vrlo često, skoro po pravilu u potpunoj suprotnosti od one koja nam se servira, kako je predstavljaju sportski novinari, treneri, igrači, direktori klubova. Od njih ćete uvek čuti kako je sport dobar za mlade, kako će ih odvratiti od ulice, od droge i slično, što je običan bull*hit. Na žalost, kao što se da videti prava slika je malo drugačija, a o motivima koji se kriju iza toga možemo da nagađamo. Međutim, nisu svi u stanju da budu prikovani za tv satima i kao drogirani prate pikanje lopte, neke to ne zanima, a poneki se i zapitaju: kako, zašto, čemu? Tako su se u Argentini ili Brazilu pre dve tri godine, kada je bilo neko fudbalsko prvenstvo(da sad ne pretražujem), ljudi pobunili i izašli na ulice sa parolama otprilike ovakvim: "ne želimo da finansiramo prvenstvo, hoćemo bolji gradski prevoz". Obično se u reklamama za takve sportske događaje vide deca svih boja kože, kako razdragano i bezbrižno jure za loptom na nekoj plaži ili livadi. Međutim, možda je baš ova olimpijada u Riju pokazala da nema veće prevare od takvih reklama. U favelama Rija ljudi žive bez osnovnih uslova za život, bez obrazovanja za najmlađe, bez tekuće vode, bez infrastrukture,... Visoke zidine sa obe strane puta, koji vodi sa aerodroma do olimpijskog sela zaklanjaju pogled na ove nesrećnike, a zvanično objašnjenje je da je to urađeno zbog buke. Naravno, sva ta sirotinja neće moći da vidi glamur i dodele medalja, ali će im svakako poslati policiju, za svaki slučaj, da im polome kosti kada se pobune i zatraže život dostojan čoveka. Celokupna mašinerija, od velikih medijskih kuća, novinarskih ekipa, komiteta, saveza, predsednika, sekretara i naravno gladijatora, svi oni dobijaju milionske poslove vezane za ovaj cirkus. Hipnotisana, zombirana gomila širom sveta dobija uludo protraćene, neprospavane noći ispred tv-a, kako ne bi stigla da se zapita ko je i zašto tlači, iskorišćava i krade. Jedino oni koji ustanu da se pobune, oni mogu da dobiju policiju i pendreke. Da, to jeste krvav novac.
P.S. Kako moji stavovi ne bi bili pogrešno shvaćeni i interpretirani, odmah da kažem: nemam apsolutno ništa protiv kada se ekipa skupi ispred zgrade ili ode na poljanče, da se druže i da šutiraju loptu.