Mene muci vec neko vreme odredjen problem a sve mi je tako mutno pa ne mogu da razlucim sta raditi.
Elem, situacija je takva da sam svasta radio u zivotu ali bukvalno. Radio sam u jednoj firmi i to sam radio ugovore o privremo-povremenim poslovima. Plata je bila "onako" al sam kroz visegodisnje angazovanje kroz razne ugovore upoznao i kolektiv i posao. To je sve blizu moje struke (tehnicke). Prosle godine najzad dobijem poziv za tog poslodavca da radim ali sad redovan ugovor na odredjeno vreme i tako to sa sve kompleksnijim radnim mestom.
Prihvatim to i odem na razgovor a na razgovoru ekipa nadredjenih sa kojima sam u jako dobrim odnosima. Bilo je jos par kandidata ali to su bili pozvani cisto da bi bio ispostovan konkurs. Trebalo je u roku od 3 nedelje da pocnem da radim i to za pocetak mala plata ali sa nagovestajem da bih kroz par meseci dobio redovnu isplatu kao i stalni radnici. Blizu mi je sto se tice putovanja a i otac mi je tamo radio do penzije pa i oni sto ih ne znam znaju mene.
Par dana posle toga dobijam poziv od prijatelja da pocnem da radim kod njega u firmi. Redovna isplata. Plata nekih 25% veca. Sve legalno i sve ok. Moja struka. Poprilicno jaka firma. Prihvatim to i evo sad radim skoro godinu i po. Trebalo bi kroz par nedelja da dobijem i taj famozni ugovor za"stalno".
Problem je radno vreme koje je 12h. Nekako ne osecam se da pripadam tamo ni posle tog nekog perioda. Kolegijum je bogat ljudima koji podmecu noge,cast izuzecima Zidovi imaju usi. Nadredjeni su poput druge planete za nas smrtnike i jako vrednuju kulturu drukanja. Daleko mi je od mesta stanovanja pa moram cak 1h da putujem kolima do posla. Put je placen naravno imam i sa kim. Ima mozda 4-5 ljudi sa kojima imam dobru komunikaciju a ostalih 200 su mi kao slucajni prolaznici jer svi su sa drugih krajeva i ne moze nista van posla da se organizuje sto se tice druzenja. Posao je dosta monoton i imam nekih 10 mogucih scenarija sto se tice problematike na poslu. Mogucnost za ucenje nekih novih stvari mi je jako mala. Napredovanje mi je stran pojam jer bas i nisam orijentisan ka zabadanju ostrih predmeta u ledja.
Kod ovog prvog poslodavca mi je i dalje otvorena ponuda al to nosi sa sobom manju platu. Tamo su mi svi blizu, bukvalno sugradjani.
Kome god da iznesem svoj problem svi kazu da sam lud sto uopste razmisljam o vracanju na manju platu i losije uslove al meni je jako tesko to sto hocu da se dokazujem pa makar i ne dobijem pohvale za to. Zelja mi je da sto vise naucim. Ne zbog plate vec iz neke svoje satisfakcije i ljubavi prema struci. Nisam ozenjen i nemam dece. Hteo bih da ispravim gresku sto nisam izgurao studije al osecam da cak i sa visim obrazovanjem nemam mesta za napredovanjem u smislu pozicije.
Jesam li lud sto uopste razmisljam o svemu ovome?
Mozda sam u neobranom grozdju jer nisam nikada ovako dugo bio zaposlen u kontinuitetu. Treba li da sve to pustim i izguram jos neko vreme na ovom poslu pa da odem na neko treca mesto?
Mozda je problem sto sam prilicno slab sa socijalbim vestinama
Resenje zavisi samo od perspektive gledanja na situaciju