Kad već pomenusmo fakultet, u zadnje vreme nešto razmišljam, čemu uzimanje proseka iz srednje škole pri ragniranju za upis na fakultet?
Po meni, ocene u srednjoj školi treba da postoje samo da bismo znali sposobnosti učenika da nešto nauče u određenom trenutku.
Takođe, i ocena 1 bi bila prelazna, tj. može da dođe i da spava na časovima i da ništa ne zna, OK, završio je "uspešno" srednju školu, ali čak i sa samo jednom jedinicom ne može da ide na višu školu, a naročito ne fakultet.
Time su nastavnici oslobođeni pritiska da poklanjaju dvojke kako neko ne bi ponavljao.
Umesto predložene nacionalne mature, koja bi trebala da postane pandan američkom SAT sistemu (samo što se tamo taj test polaže 7 puta godišnje, a većina univerziteta računa najbolje delove iz više polaganja, dok kod nas neko ostane bez željene budućnosti zato što ga je na polaganju mature bolela glava ili stomak, ili je imao tremu...), a čemu se protivim u ovoj korumpiranoj državi u kojoj testove za maturu mora da prati policija, predlažem da ostanu prijemni ispiti na fakultetima, a da se ne uzima u obzir uspeh iz srednje škole.
Jer, i osnovna i srednja škola služe da razviju određene sposobnosti i da se stekne neko osnovno znanje. Ako je učenik stekao to znanje i razvio sposobnosti, šta me briga koji prosek ima iz srednje škole, bitno mi je na tom prijemnom šta zna.
Naravno, prijemni organizovati u više polaganja, pa uzeti npr. najbolji rezultat.
Ili da se srodni fakulteti udruže pa organizuju zajedničko polaganje i naprave zajedničku kombinovanu listu, tako da npr. studenti koji ne upišu ETF, mogu otići na FTN u Novom Sadu ili Elektronski u Nišu.
Uglavnom, ovaj deo kvalifikacija za upis fakulteta je za debatu, ali ocene u srednjoj školi često za posledicu imaju da će neko za dobar prosek morati da buba geografiju, istoriju, biologiju, hemiju i ko zna šta još, a sutra će da studira filologiju, ili će da studira IT, medicinu...
Na kraju krajeva, većinu tog gradiva deca zaborave preko leta do početka naredne školske godine, pa se postavlja pitanje čemu bubanje svega toga?
Učimo do detalja istoriju celog sveta, što na prvi pogled jeste lepo i ima za cilj da odgajimo nove generacije koje će bilo gde u svetu moći da iznenade "lokalce" svojim poznavanjem njihove istorije ili geografije, a relanost je u stvari takva da oni ne samo što to ne znaju, nego ne znaju ni istoriju mesta u kome su rođeni i odrasli!
Oni koji vode prosvetu i u njoj se nešto pitaju još uvek maštaju kako deca treba sve da nauče da bi sutra bili "pametni", a u realnosti imamo potpuno obrnutu situaciju, da deca ne znaju da navedu ni 5 značajnih datuma (ne najznačajnijih, već bilo kojih 5 značajnih) iz srpske istorije.
I nije samo tako u prosveti, tako je u svim oblastima našeg društva.
Naprave se megalomanski ciljevi i očekivanja, a u praksi se ne ostvari ni 5%.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.