Zanimljivo bi npr. bilo povući paralelu sa Austrijom, u kojoj komunisti nikada nisu bili na vlasti...
Citat:
Austrijska republika stvorena posle izgubljenog Prvog svetskog rata donela je poseban zakon kojim se pripadnicima dinastije Habsburg-Lotringen zabranjuje ulazak i boravak u zemlji dok se pojedinačno službeno ne odreknu svih aspiracija svoje loze i ne zakunu na vernost republici. Oto je odrastao u Švajcarskoj, Francuskoj, Španiji, dugo boravio u Americi, posle Drugog svetskog rata se vratio u domovinu, ali je proteran, nastanio se u Nemačkoj i primio nemačko državljanstvo. Pristupio je bavarskoj desničarskoj partiji CSU, ali nije mogao da uđe u Austriju. Njegov najstariji sin Karl, rođen 1961. godine, dobio je austrijski pasoš na kome je pisalo: "Važi za sve zemlje osim za Austriju."
Posle priličnog kolebanja Oto Habsburg je napisao sledeću izjavu:
"Da bih mogao da se vratim u svoju domovinu izjavljujem u svoje sopstveno ime, u ime svoje supruge i svoje maloletne dece da kao austrijski državljani priznajemo zakone koji sada važe u Austriji i da sebe smatram vernim građaninom Republike."
Koaliciona vlada Austrije nije bila zadovoljna sa takvom izjavom, jer je smatrala da nije dovoljno izričita. Odbila je da mu dozvoli ulazak u zemlju. Oto se žalio sudu, izgubio parnicu, žalio se austrijskom Ustavnom sudu, koji je sebe proglasio nenadležnim, ponovo upravnom sudu, opet izgubio, i na kraju potpisao novu izjavu u kojoj se poziva na austrijski zakon iz 1919. i nastavlja:
"Izričito se odričem svog pripadništva dinastiji Habsburg-Lotringen i izričito se odričem svih zahteva za vladavinom i izjavljujem da sebe vidim kao vernog državljanina Republike."
Tek posle toga je 1966. prvi put ponovo stupio na tle Austrije, što je, doduše, izazvalo protestni štrajk 250.000 radnika.
Na pitanje da li je republikanac ili monarhista odgovorio je dvosmisleno da je legitimista. Po njegovom shvatanju ipak bi po božjim zakonima bilo "legitimno" da je nasledio carsko dostojanstvo, pod starost se ispravljao da se ne radi o pravima, nego o odgovornosti pred Bogom.
Sad je pokušao da povrati deo imanja svoje porodice. Tvrdio je da se u vreme vladavine njegovih predaka tačno znalo šta je "erarsko", to jest, "vladarsko", što je po njegovom tumačenju sada "državno", ali da se znalo i šta je privatno, naveo je nekoliko dvoraca u provinciji, šume, lovišta i, dosta lukavo, da je u vreme Hitlera potvrđeno da su mu te nekretnine konfiskovane, pa se pozivao na zakone o restituciji imovine otete Jevrejima. Izgubio je parnicu u Austriji, žalio se međunarodnom sudu, pa je opet izgubio.
Bezmalo sva imovina Karađorđevića je imovina koju je Aleksandar "generacijama pošteno sticao" za 12-13 godina svoje vladavine, i sva ta imovina je bila lično njegova, privatna, pa i ovaj Beli dvor. Ništa nije bilo u vlasništvu države. Ta njegova lična imovina, pokretna i nepokretna, bi po nekim procenama danas vredela i 35 milijardi dolara - desetinama, ako ne i stotinama puta više od lične imovine Habzburgovaca, dinastije stare 5-6 vekova.
Uzgred... Tito, koji je od Karađorđevića "otimao", nije iza sebe ostavio nikakvu ličnu imovinu. Njegova deca i unuci su, kao i ostali narod, bili zaposleni i radili, živeli u stanovima... Njegovoj udovici je isečena struja zbog neplaćenih računa. Njegovo potomstvo ni do danas, skoro 40 godina nakon njegove smrti, ne može na ostavinskoj raspravi da dobije nekoliko ličnih predmeta koje je Tito posedovao pre dolaska na funkcije i vlast u zemlji.