@herzog
Ja se ne sećam da sam se deklariosao kao religiozan/nereligiozan i to zavisi od definicije pojma religioznosti.
Interesantno je koliko član alimamnekolikokuća piše gluposti o religiji uopšte i posebno hrišćanstvu.
Najpre da odgovorim članu herzog.
Zamisli ovako: Bog je imao nekakvu svoju volju da napravi svet, ali ne bilo kakav, već prema njegovoj volji. U skladu sa tim je izabrao zakone i naštimao parametre. Dakle, izabrao je zakone i parametre tako da njihova posledica bude, na primer, da u tom svetu najverovatnije nastanu samosvesna inteligentna bića. To "najverovatnije" se odnosi na usklađenost sa zakonima verovatnoće. To znači da je potrebno bacati kockice. Šta to znači?
Ako svetu treba beskonačno mnogo bacanja kockica, to znači da niz ishoda bacanja kockica zadovoljava statističke testove. Sve statističke testove je nemogće zadovoljiti, ali to nije ni potrebno. Dovoljno je zadovoljiti one statističke testove koji se opisuju rekurzivno Borelovim skupovima (Tomas Jech, Set Theory), kojih ima prebrojivo mnogo. Njih je moguće zadovoljiti, a njihovo zadovoljenje garantuje da stanovnici tog sveta neće moći naučnim eksperimentima da utvrde odstupanje od statističkih zakona i da će sve što je praktično - funkcionisati (recimo "simulacija" rada sveta).
Ako svetu treba konačno mnogo bacanja kockica, onda treba niz ishoda bacanja kockica da zadovolji Kolmogorovljevu definiciju slučajnosti konačnih nizova (nemogućnost algoritamske kompresije).
U oba slučaja, ima mnogo načina da se zadovolje zahtevi za slučajnošću. Bog može bacanje kockica da delimično prepusti čoveku. To je moguće na dva načina - tako da zahtevi za slučajnošću ostanu u celini zadovoljeni ili da ne moraju da budu zadovoljeni u onom delu u kojem ih baca čovek. U oba slučaja je čoveku data sloboda, a razlika je u tome što u prvom slučaju čovek nije suštinski stvaralac, a u drugom jeste jer svet u prvom slučaju u ukupnosti izgleda onako kako bi mogao da izgleda bez uticaja čoveka, a u drugom slučaju se može opaziti čovekova aktivna uloga u narušavanju statističkih testova vezanih za ukupnost.
Sada da se bacimo na hrišćanstvo. Pa, većina religija (uključujući i hrišćanstvo) propovedaju da je čovek krojač svoje sreće, odbacujući verovanje u sudbinu. Da nije tako, zašto bi Isus Hristos išta propovedao ljudima, ako je svejedno šta će ljudi raditi? Ako nema posledica ljudskih postupaka koje su ljudima bitne, zašto bi ljudi slušali Isusa Hrista?
Da odgovorim sada članu alimamnekolikokuća.
Moju izjavu o organizatorima RG-a si izvukao iz konteksta citirajući samo deo rečenice. Nije nemoralno zarađivati i truditi se da se zaradi dolar više, ali nije svejedno kako se do tog novca dolazi. Eto, neko do toga dolazi kriminalom, a organizatori RG-a davanjem vrlo nejednakih uslova sportistima, što nije zakonom zabranjeno, ali je svakako nemoralno.
Bog po bibliji svakako odlučuje o ljudskom spasenju, ali to ne znači da pri tom odlučivanju ne uzima u obzir ljudski život, dela, trud, težnje i napore.
Da odgovorim sada članu Ivan Dimković.
U katoličkoj veri je kriterijum spasenja bilans između dobrih i rđavih dela. Katoličanstvo uključuje učenje o iskupljenju, po kome se gresi mog nadoknaditi dobrim delima.
Pravoslavno učenje je drugačije. Isključuje učenje o iskupljenju. Gresi se ne mogu nadoknaditi dobrim delima. Definicija greha je odvojenost od Boga. Svaki greh je protiv Boga, što ne isključuje mogućnost da je određeni greh i protiv nekog čoveka, ali protiv Boga je uvek. Pošto je Bog savršen, tvorac i sve ono što čovek nije, onda je najmanji greh protiv Boga veći od svih dobrih dela koja čovek može da učini, što isključuje mogućnost iskupljenja. Kako se onda spasavati? Ako ne postoji iskupljenje kao konačan proces, onda čovek može raditi na svojoj popravci dok je živ. Drugim rečima, može se truduti. Koliko? Nikada nije dovoljno, što znači doživotno se mora truditi. Ali ni onda neće biti dovoljno. Nakon smrti, Bog će proceniti ljudski trud. Ako se čovek trudio, trud će biti nagrađen oproštajem po milosti božijoj. Ako se nije trudio, onda će biti kažnjen po pravdi jer nadoknade nema. Ako čovek u nekom trenutku života odluči da se dovoljno trudio i da ne treba više, to se smatra predajom.
Na kraju da odgovorim članu Brazdorf012
Šta je to naučna dogma? Formuliši je.
Nije bitno koji su zaključci izvučeni, već kako se do njih došlo.