Citat:
mjanjic: Politika Miloša Obrenovića je u to vreme bila naizgled dobra za Srbiju isto kao posle WW2 politika Josipa Broza.
Srbi su napredovali za vreme Miloša Obrenovića. On se najviše obogatio, ali su i ostali osećali boljitak. Gradio je crkve i škole. Ne sam, nego je obično bio najveći donator, tako da su bogati trgovci takođe morali da prilažu. Obezbedio je dva hatišerifa, koji su bili ništa drugo do stepeni autonomije u okviru sultanove carevine.
Citat:
mjanjic: Osmanlije su dale vlast Milošu uvidevši da će on mnogo bolje da kontroliše srbe i guši bune jer je bio vlastodržac i samo su mu vlast i lična korist bili važni.
Pre dva hatišerifa (1830 i 1833) je bio Drugi srpski ustanak (1815-1817). Mora da je to bio razlog za davanje hatišerifa. Neposredna posledica Drugog srpskog ustanka je bio sporazum iz 1817 kojim su Srbi dobili povlastice kod sultana, koje su im omogućile napredovanje.
Naravno da će da guši bune. To radi svaka ozbiljna zemlja. Probaj u SAD samo da ne prijaviš prihode poreskoj službi. O pobunama da ne govorimo. Miloš Obrenović je digao Drugi srpski ustanak
Citat:
mjanjic: Ali, sad nam je lako da divanimo kako je to ispalo odlično po Srbiju. Moglo je da bude i malo drugačije da samo Osmansko carstvo nije počelo da slabi i da se urušuava.
Stara srpska filozofija da je za sve "krivo vreme". Vidi, šefe. Kako će nam biti u velikoj meri zavisi od nas i naravno da se politika prilagođava okolnostima. Sile rade suprotno - proizvode okolnosti prema svojoj politici, a Miloš Obrenović je znao gde mu je mesto i šta može, a šta ne može. Tako tvoje ŠBB KBB gubi smisao.
Citat:
mjanjic: Sa druge strane, Karađorđev način borbe za nezavisnost nam se obio o glavu, posebno oslanjanje na Rusiju koja nam je okrenula leđa jer je imala svojih problema sa invazijom Napoleona.
Rusija je uprkos svojim problemima sa Napoleonom uključila Srbe u svoj Bukureški mir sa Turskom pod tačkom 8. Bilo je dogovoreno da Karađorđe preda topove i gradove Turcima, a da zauzvrat Srbi dobiju one povlastice koje su inače dobili 1817 uz amnestiju za sve ustanike i da Ruska porta nadzire sprovođenje sporazuma, tako da ako turski garnizoni napadnu Srbe, interveniše ruska vojska (uprkos problemima sa Napoleonom). Ruski car je poslao izaslanika Karađorđu da mu kaže šta da radi uz obećanje da će Rusija obnoviti rat protiv Turske kada budu mogli, što je Karađorđe odbio. Karađorđe nije ispunio uslove iz sporazuma koji su traženi od njega i onda je bilo to što je bilo.
Citat:
mjanjic: I umesto da ukapiramo ko se stvarno pita za sve na evropskom kontinentu, mi i dalje teramo inat i "pišamo uz vetar", a posle nam neko drugi kriv.
Pa, Miloš Obrenović je održavao odlične odnose sa Katolicima preko Save.
Citat:
mjanjic: A za muzej... neka pravi čovek šta hoće od svojih para.
Jedino pametno što si napisao. +1.
Citat:
alimamnekolikokuća: Rastko Nemanjić je "značajan" po tome što je ostvario nezavisnost jedne verske sekte.
Nakon toga Srbiju su progutali Turci.
Umesto što je Rastko terao inat Zapadu bolje bi bilo da je obezbedio da zapadnoevropski kopljanici štite Srbiju pred osmanlijskom najezdom.
Turska najezda je bila 150 godina posle njegove smrti, tako da ne znam šta je mogao da obezbedi u to vreme. On je obezbedio dobre odnose i sa Rimom i sa Carigradom. Nijednima se nije inatio. To je tako bilo sve do Dušana. Tek je on počeo da se inati prekršivši amanet Svetog Save da ne osvaja teritorije od drugih i da bude dobro i sa Rimom i sa Carigradom.
Citat:
alimamnekolikokuća: Ali onda Rastko ne bi bio pop nad popovima već bi morao da se natrći ćosavima.
Da, da, svi njegovi postupci ukazuju na to da se otimao za vlast. Napisao sma ih u prethodnoj poruci.
Citat:
alimamnekolikokuća: Kao i izmišljotina o opismenjavanju Srba (jer nije ni živeo u Srbiji pa nije ni mogao da opismeni Srbe)
tako je i 99% opusa o Rastku mit.
To što je podizao škole, puj pike ne važi. Kao da se opismenjavanje svodi na držanje privatnih časova po kućama. Ako je opsimenio učenike, koji su opismenjavali druge, pri čemu je Sveti Sava podizao škole i omogućio uslove za to, onda je to to.
Nije bitno koji su zaključci izvučeni, već kako se do njih došlo.