Već zadnjih nekoliko decenija SAD dovode najbolje matematičare iz inostranstva, pa su i tom Perelmanu nudili da tamo ostane - samo da napomenem, u širu oblast matematike spada i teorijsko računarstvo.
Problem matematike je što ne možeš da odškoluješ matematičara samo za one praktične probleme koji ti trebaju, da ne pričamo da često neka praktična primena zavisi od neke teorije koja na prvi pogled nikakve veze nema sa praksom. Recimo, jezici i automati kao teorija u matematici teško se može primeniti praktično, ali su softverski prevodioci bazirani na mnogim rezultatima do kojih se došlo u teoriji automata i formalnih jezika.
Nema šanse da te probleme reše obični programeri ili softverski inženjeri, zato je tehnološki razvijenim državama jeftinije da finansiraju i teorijsku matematiku, jer se nikad ne zna kako će neki teorijski rezultat moći da se primeni u praksi, a te matematičare može da iskoristi i na nekim praktičnim projektima, nego da čekaju da ih neka država pretekne.
Možda je nama običnim smrtnicima Rimanova hipoteza nebitna, ali postoji ogroman broj rezultata u matematici čija validnost zavisi od toga da li je Rimanova hipoteza tačna ili ne. To što ne znamo iza kojih problema se sve krije matematika ne znači da se bez nje može.
Eto, i te optimizacije procesora za brza množenja matrica i druge operacije zahteva poprilično znanje, ne mogu time da se bave laici, kojima nije jasno zašto bi neko davao 1.000.000 dolara za neki problem od koga nema nikakve "praktične koristi". Praktična korist možda nije u dokazu neke hipoteze, ali jeste u tome da se onaj ko je hipotezu dokazao dovede u SAD i da tamo oškoluje čitave generacije mladih matematičara koji će, pored teorijskih, rešavati i praktične probleme donoseći tehnološku nadmoć i novac.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.