Citat:
Darko Nedeljković:
Majore, zalutao si u pricu o pravdi i nepravdi, sto uopste nije tema.
Počelo je od zadovoljstva i nezadovoljstva, a kad je pravda zadovoljena i ljudi su zadovoljni zar ne, uostalom ko se ikad držao teme na mad zone ...
Citat:
Dete je poput jagnjeta, igra se i skace po livadi, a neko tom jagnjetu prereze grkljan, natopi mladu i cistu vunu krvljem i blatom, a onda mu odere jagnjecu kozu, nabije ga na razanj, ispece i u slast pojede, bez trunke osecaja da je nekom bicu uzeo zivot koji mu je mozda bio vredniji od 10-20 evra koliko kosta tanjir vruceg pecenja u kafani... Mislim da tek od tinejdzerskog uzrasta pocinju prva preispitivanja smisla i vaznosti zivota.
Ili recimo šetaš ulicom i ko zna koliko virusa i bakterija pregaziš, onih bacila da i ne pominjemo, sve je to neki dar života što bi rekli, ja sam zato i naveo primer da se ti dosetiš da ti teorija važi tek od tinejdžerskog doba, kad počnu prva preispitivanja, pa dok se završe preispitivanja, i dok neka prosečna osoba dođe do istih zaključaka kao ti, da život vredi tek kad ti nešto vredi više od života, jer mu pre toga ne vredi ništa, e tek kad dođe do tog istog zaključka, tad je zrela osoba na koju se odnosi teorija, i možeš da ga dereš.
Citat:
U skladu sa time, priblizicu se malo temi koja tebe preokupira...
Kragujevac, 21. oktobar 1941. Ceta djaka povedena na streljanje i nekako se medju njima zadesio i profesor Miloje Pavlovic. I kazu njemu vojnici parafraziram "bezi bre kuci, mi imamo zadatak da streljamo samo decu, ne interesuju nas kojekakvi matori profesori". I, sad, jelte, naslucujem da bi po tvom misljenju bilo krajnje zdravorazumski da profesor kaze "pa dobro, onda ajd zdravo ako je tako, odoh ja u kafanu na jagnjetinu" jer jelte, zivot mu je vazan i trenutno ne moze nista pametnije niti produktivnije da uradi. Medjutim ne, profa insistira da se nadje metak i za njega i trazi da umre drzeci cas morala svojim ucenicima, od cega ni oni ni on verovatno nece imati neke vidljive koristi. Danas je bas retko naci coveka koji bi njemu rekao "radis pogresno, pravilno je truditi se da zivis sto duze, sve dok mozes da hodas i da jedes, pa i kad ne mozes da hodas i jedes onda u bolnickoj postelji, na infuziji, sve dok mozes da dises, a kad ne mozes da dises onda da te zakace na respirator pa da zivis u komi jos barem mesec dana, dok ti ne istrule svi organi". Ne bi njemu u lice rekao, ali bi mislio i tako ziveo.
Tema me ne preokupira, nego je tvoja okolina nezadovoljna, pa dok to ne rešimo .. Znači tako se zvao profesor, a kako se zvao onaj Nemac što nije hteo da strelja decu, pa i njega stavili u stroj za streljanje, njemu tek nije bilo za poslom, bolje da sam njih dvojicu znao nego nekog generala ždanova kojeg nisam ni hteo. To šta ti misliš da bi po mom mišljenju bilo zdravorazumski je samo tvoje mišljenje, ja na primer mislim da bi zdravorazumski bilo da svi nemci iz streljačkog voda bacili oružje i odbili da streljaju decu, a čini mi se da ti streljanje dece smatraš ili za neminovnost, ili zdravo za gotovo.
Citat:
Mislim da vecina ljudi danas svoj zivot posmatra isto kao svoj automobil - nisu bas najzadovoljniji njime, svakoga dana vide negde neki tudji atraktivniji i bolji, zeleli bi da imaju takav, ali opet ako bi nocas dosao neko da im ga ukrade, ne bi se obradovali, nego bi pomislili "samo to ne, neka meni mog zivota/automobila jos koju godinu, kakav god da mi je bolje je da ga imam nego da ga nemam". Isto tako i na ovoj temi, nisam bas primetio mnogo onih koji se svako jutro raduju sto su se probudili zivi. Svi smo pretezno nekako u fazonu "ne vredi mi moj zivot narocito mnogo, ali ipak nemoj da mi ga uzmes". A eto, profesor Miloje Pavlovic rekao - uzmite ga odmah. I sad ja tragam za odgovorom da li je njegov zivot vredeo malo, a nas mnogo, ili obrnuto.
M jok, ja znam da bi se ti obradovao da ti neko ukrade automobil, ili te liši života, ali ne, ja kad se probudim pogledam neki jadniji auto od mog i pomislim moj je baš super, one bolje uopšte ne gledam, a kad bi neko noću došao da mi popravi krišom ogrebotinu na karoseriji ne bi se uopšte bunio, teško je to objasniti malicioznim ljudima koji pomišljaju samo na najgore, krađe, ubistva. Isto je vredeo život, ali profesor je učinio jedan herojski čin u najmanju ruku, pa bi predložio da po njemu nazovu ulicu bezvrednog generala ždanova, koji nije zaslužio da ga iko upamti dva dana.
Nemoj da pricas?