Osim banalnih primera o seksualnim pomagalima pored oglasa o parastosu, navodi bar jedan primer naoružavanja dve zemlje posle serijala neistinitih tekstova u štampi, a koji su tvrdili da se ona druga država naoružava, a to su bile Engleska i Nemačka. To je bilo cele tri godine pre početka wwii. Uočava jednu zanimljivu pojavu da "teške industrije" pojedinih zemalja imaju novinske listove u svom vlasništvu, ali da to tako u tim glasilima i ne piše.
Predlaže čak i zakone koji bi mogli da poprave stvar, da novine ne mogu da se zovu "glas istine" i "krik realnosti" nego lepo po imenu vlasnika, pa da vidimo ko uređuje politiku. Da li bi ste duže od dva minuta gledali vesti ako se televizija ne bi zvala cnn nego glasilo američke armije i slično? Da li bi se čudili što u novostima nema vesti o rudniku kad bi znali da je vlasnik novosti zi đin?
Kako se vama čini program danas, kako program, a kako reklame, da li se bolje provedete kad vas oteraju na društvene mreže sa njihovim algoritmima za kanalisanje vesti, ili pokušavate da opet odvrnete radio?
Na žalost još od onog dobošara na trgu koji je izveštavao ljude, broadkast informisanje ima u sebi ugrađenu tu nezgodaciju da "nije vest ako pas ujede čoveka, nego ako čovek ujede psa" zbog toga vazda nekako ispadnu nakaradne, i pune ljudi koji grizu.
Odabrao sam naslov takav da neko drugi može da nas oduševi traktatom na temu slobode štampe :)