Nisam odoleo da ne repostujem ovaj clanak iz Glasa Javnosti, 25. feb 2002.
U "Njujork tajmsu" izašao veliki tekst o čarima srpske prestonice
Beograd, grad sa stilom.
"Srpski kapacitet za noćni život je zapanjujući: neki udarnici izlaze sedam dana u nedelji i pri tom uspevaju da stignu na posao sledećeg jutra", piše ugledni novinar Nil Straus.
Danas, na prvi pogled, nikada ne biste rekli da je Beograd, glavni grad Jugoslavije, upravo isplivao iz dugog, groznog rata koji je upropastio ekonomiju i uništio turizam... Uprkos siromaštvu, Beograd je zaprepašćujuće "stajliš" grad... Beograđani su među najzgodnijima u Evropi, ponosni su i imaju stila...
Da ne bude zabune, ovo nisu stavovi nekog zaluđenog lokal-patriote, već to u tekstu "Belgrade Relishes Life at Peace", koji je objavljen u rubrici "Putovanja" nedeljnog "Njujork tajmsa", piše ugledni američki novinar Nil Straus. Za razliku od stalnog dopisnika njujorškog lista iz ovog regiona Stivena Irlangera, koji se uglavnom bavi prežvakavanjem dosadnih političkih tema, u putničkom zapisu Nila Strausa politika i istorija spominju se tek uzgredno.
Čini se da je njega najviše impresionirao život -- "poseta Beogradu ne bi smela da bude zaglibljena u prošlost, ona je za uživanje u trenutku" -- što je logično jer je reč o novinaru koji se i inače profesionalno bavi pisanjem o lepim stvarima -- muzici i umetnosti...
Straus je u Jugoslaviji boravio u dva navrata: mesec dana krajem leta prošle godine i na kratko u januaru. Obilazio je manastire na severu zemlje, spustio se do "prelepe crnogorske obale" na jugu, ali je, kaže, i sam bio iznenađen kako ga je nešto konstantno vuklo nazad u Beograd.
-- Bezbrojni kafei bili su prepuni i noću i danju; klubovi na brodovima usidrenim duž Dunava i Save bili ispunjeni žestokim noćobdijama; glavna turistička atrakcija grada, Kalemegdanska tvrđava, bila je preplavljena zagrljenim parovima; pešačka štrafta u starom gradu vrvela je od dugonogih žena i mišićavih, kratko podšišanih muškaraca -- opisuje Straus, naglašavajući, ipak, da posle malo temeljnijeg udubljivanja neke stvari izgledaju "čudno".
-- Čak i među srednjoškolcima još je politika najčešća tema razgovora, većina gostiju u klubovima ima para samo za jedno ili dva pića, sa Kalemegdana pogled puca na bombardovanu zgradu u kojoj je bilo središte Socijalističke partije, a na turističkim štandovima u centru grada prodaju se razglednice "Serbia by Night", sa motivima plamtećeg neba iz vremena bombardovanja...
Dobro je zapazio da je spajanje ta dva različita profila grada proizvelo "novu normalnost", odnosno post-traumatski "stanje redovno" mentalitet.
Straus navodi konzularnu informaciju Stejt departmenta kako od oktobra 2000, od kada je Koštuničina vlada stupila na vlast, nema izveštaja o pretnjama ili neprijatnostima prema američkim građanima, istovremeno konstatujući da uprkos tome u Srbiju svrati tek poneki strani turista. A boravak u Beogradu, po njegovom mišljenju, posebno je čudan za Amerikance.
-- Pre 11. septembra Srbi su voleli da pokažu neke od bombardovanih zgrada u centru grada i, više znatiželjno nego ostrašćeno, priupitaju Amerikance "zašto ste nas bombardovali?" Za vreme kratke posete u januaru, komentari koje sam čuo češće su bili u stilu "sada razumete". Međutim, svako ko je pratio komplikovanu politiku u regionu ili čitao divnu knjigu Rebeke Vest "Crno jagnje, sivi soko" zna da baš i ne razumemo...
Iako više nego dobronameran, američki novinar nije mogao da ne primeti kako većina hotela, banaka i restorana ne prihvata strane kreditne kartice i da se zato putnicima preporučuje da sa sobom ponesu dosta keša. Ipak, slučajno ili namerno, tek prevideo je svu beogradsku štroku i po svoj prilici ostao uskraćen za jedno nezaboravno beogradsko iskustvo -- vožnju gradskim prevozom.
S druge strane, očigledno je da je "overio" najpristojnija mesta u gradu jer su smernice koje u tekstu daje eventualnim budućim putnicima namernicima sasvim na mestu. Kaže da "Plato" može da posluži kao dobra baza jer su tu na jednom mestu "šik" kafe ("dobro mesto da sretnete i upoznate nove ljude"), knjižara "sa pristojnim izborom knjiga na engleskom" i pristup Internetu. Spominje naravno i skadarlijske restorane koji služe "tradicionalne favorite" -- pršutu, kajmak i ostalo, uz ocenu da je najbolja klopa u "Ima dana". Zemunska "Reka" ga je "arti" atmosferom podsetila na restorane u Ist vilidžu, a stigao je da overi i "Klub književnika", gde ga je pored ajvara i jagnjetine dojmila i užarena diskusija.
Posle večere, kaže Straus, uobičajena destinacija je "živopisna" Strahinjića bana sa kafeima "koji služe kao popularna mesta za opuštanje između večere i klabinga". A tek posle kafe i deserta, po mogućstvu u "Stelini", počinje ono što se Strausu u Beogradu najviše svidelo: noć.
-- Srpski kapacitet za noćni život je zapanjujući: neki udarnici (diehards) izlaze sedam dana u nedelji i pri tom uspevaju da stignu na posao sledećeg jutra. Kada bih odbio cigarete, alkohol ili kafu, većina Srba -- nezavisno od toga da li su bili tinejdžeri ili dede i bake -- gledala me je u šoku i pitala nešto kao "čemu živeti bez ovih malih zadovoljstava?"
Svidelo mu se u "Cvijeti", dojmili su ga splavovi sa ciganskom muzikom, pa čak i oni gde se svira srpski pop "na koji žene njišu kukovima kao trbušne plesačice, dok muškarci dižu ruke i pijano pevaju".
-- U Beogradu, noć ne mora da se završi... U svitanje, staje se kod Nišlije i odatle se, uz ljutu pljeskavicu, može gledati događaj koji je anatemisan u većini srpskih pop pesama: zora.
No, istini za volju, treba reći da je pravi junak u ovoj priči u stvari Strausov školski drugar iz Čikaga -- Marko, Srbin koji je nedavno odlučio da se vrati u svoju zemlju i koji je očigledno bio pravi domaćin i vodao svog američkog prijatelja po probranim mestima, štedeći ga prevelike doze srpske realnosti.
P. Dragosavac
[
Ovu poruku je menjao random dana 26.02.2002 u 12:49 PM GMT] TT.
vno? Ideja je: Ako su u
www.aikstednja.rs mesec stednje 2010/
www.snajper.rs servis za media planiranje na Internetu