U Srbiji se trenutno više isplati ulagati u hartije od vrednosti, nego novac čuvati na štednoj knjižici - Da li svi brokeri mogu da pruže pravu informaciju i koliko usluga koju investitor očekuje zavisi od dubine njegovog džepa - Koji papiri su potrebni da bi neko postao vlasnik akcija u Srbiji - Da li trguju profesori i studenti beogradskog Ekonomskog fakulteta
Ko je prošlog leta ušteđevinu od hiljadu evra oročio u nekoj banci, danas je bogatiji najviše za pedesetak evra. A ko je za istu sumu kupio akcije Čačanske banke, za godinu dana je pet puta uvećao svoj imetak. Jer, akcija Čačanske banke je sa prošlogodišnjih 12.000 skočila na 60.000 dinara. Ali, ko je znao da će rejting Čačana tako (strelovito) da raste. A drugo, možda i kao prvo, kako je uopšte (bilo) moguće kupiti akcije. Ne samo Čačanske banke, nego i bilo kog drugog preduzeća. I da li morate imati milione (dinara ili evra, svejedno) ili su dovoljne i hiljade (istih valuta)? Konačno, da li morate biti broker, ili bankar da biste se našli u “berzanskoj areni”?
Brokeri s Moravu
Pretpostavimo da je Beograđanin Marko Marković svestan mogućnosti da iz “priče” ne izađe sa dobitkom, ali da je ipak odlučio da za hiljadu evra kupi akcije na Beogradskoj berzi. Njegov naredni korak trebalo bi da bude potraga za brokerom. Već na tom prvom koraku stručnjaci će mu savetovati da “širom otvori oči”. “Veoma je važno imati na umu da postoji razlika između licenciranih brokera, koji stvarno trguju na Beogradskoj berzi i zaposlenih u ‘bek ofisu’ neke brokerske kuće ili banke koja ima dozvolu za trgovanje”, kaže za Ekonomist Saša Aleksić, glavni broker u Sinteza investu. Zaposleni u “bek ofisu” klijentu, potencijalnom kupcu, mogu da obrade podatke, pripreme dokumenta koja treba da potpiše, daju pravila poslovanja, tarifnik, kao i osnovne informacije o načinu komunikacije sa brokerskom kućom. Ali, od kvaliteta osoblja zavisi i mogućnost da klijent dobije dodatne informacije o načinu funkcionisanja tržišta, metodama trgovanja, specifičnostima saldiranja u Centralnom registru...
Iz toga sledi da postoji i “klasifikacija” klijenata prema veličini investicija, tj. drugačije rečeno, prema količini para kojom raspolažu. Dakle, da li će sa Markovićem da razgovara više ili manje kvalifikovan broker ili neki pomoćni službenik, itekako utiče pomenutih “hiljadu evra”. Jer, u tom konkretnom slučaju brokerska kuća bi, uz standardnu proviziju od jedan odsto (od vrednosti transakcije), zaradila 800 dinara, a njen službenik bi verovatno, pojašnjavajući detalje, potrošio nekoliko sati. Prema Aleksićevim rečima, mali ulagači, kao što je Marko, obično su i najzahtevniji u pitanjima, a ujedno su i najnesigurniji. Zaključak je, dakle, da odnos zarade i vremena koje broker potroši, nije ni malo nevažan, naprotiv: stara izreka “koliko para, toliko muzike” važi i u ovom slučaju.
S druge strane, međutim, kad se pojavi “investitor”, tj. klijent, sa recimo 20.000 evra, tada brokeri praktikuju da direktno razgovaraju sa njim i biće spremni da mu daju “smernice”, skrenu pažnju na pojedina dešavanja, vesti, ponude... Isto bi uradila i banka, gde bi klijenta primio lično menadžer “korporejt” sektora. Ipak, ima jedna stvar u kojoj su “mali” i “veliki” investitori jednaki: ni jedni ni drugi neće dobiti odgovor na pitanje koje je za svakoga najvažnije - čije su akcije perspektivne, šta da kupe. Brokeri u Srbiji, naime, još nemaju pravo da savetuju klijente. Za to je, naime, potrebno da imaju licencu za investicionog savetnika. Kurseve za tu “titulu” organizuje Komisija za hartije od vrednosti, ali, kako kažu u Komisiji, “kurs je u toku”. Tako klijent može da dobije informaciju o potencijalno dobrim hartijama, jedino ako broker prekrši Zakon; da li su klijenti sa debljim buđelarom u tom pogledu “jednakiji” od onih drugih - proverite sami.
Brokeri imaju običaj da “umesto saveta” predoče klijentu listu akcija koje se nalaze na tzv. kontinuiranom trgovanju, objašnjavajući da su to likvidne akcije. To znači da se kupljena akcija lako može prodati, odnosno da za nju uvek ima kupaca po nekoj ceni. Kao reper za odgovor “koju akciju da kupim” na prvom mestu treba da posluži poslovanje kompanije, zatim menadžment, eventualno preuzimanje, ali i atraktivnost sektora kojem kompanija pripada. Veliki problem predstavlja to što klijent često nije u mogućnosti da dođe do svežih finansijskih rezultata kompanija. Na Beogradskoj berzi, recimo, prema podacima od juna ove godine, 85 preduzeća drži podatke o poslovanju još iz 2003. godine, dok je čak polovina kotiranih firmi, dakle njih oko četiri stotine, imalo “prospekt” iz 2004. godine. A među njima su, eto paradoksa, bile i “viđenije” kompanije.
Potrebni papiri
• Ugovor o posredovanju sa brokerom koji trguje u ime klijenta (ne naplaćuje se)
• Namenski račun kod banke radi kupoprodaje akcija (provizija zavisi od banke)
• Ugovor o otvaranju vlasničkog računa (provizija oko 500 dinara, zavisno od brokera)
• Nalog za kupovinu ili prodaju akcija (troškovi ispostavljanja naloga za trgovanje su oko 200 dinara)
Provizije, takse, nadoknade
U brokerskoj kući svaki investitor treba da potpiše ugovor o otvaranju vlasničkog računa hartija od vrednosti, ugovor o posredovanju u trgovanju hartijama na berzi i nalog za trgovanje. U banci je potrebno da otvori dinarski “namenski” račun, tj. račun koji služi isključivo za kupovinu akcija i da potpiše izjavu i ovlašćenje za brokera da ima uvid u stanje na njegovom računu. Da ne bude zabune, to ne znači da broker može samostalno da raspolaže klijentovim novcem, već samo da ima uvid u visinu sredstava na računu. U Sloveniji i Hrvatskoj klijenti već odavno imaju mogućnost da direktno uplaćuju novac na svoje račune kod brokerske kuće, što olakšava i ubrzava trgovanje. U Srbiji, međutim, iz nepoznatih razloga to nije moguće.
Kada «berzanski žutokljunac» odluči da se upusti u trgovinu, tj. Kad odluči koju će akciju kupiti (ili, što je bar na početku ređe, prodati) on mora da definiše ostale elemente naloga za trgovanje (cenu, količinu, banku, rok važenja naloga), potpisuje nalog i dostavlja brokeru potvrdu banke o stanju na svom (namenskom) računu za kupovinu akcija. Nalog za kupovinu ili prodaju akcija donosi se u brokersku kuću, ali može i da se pošalje faksom. U ovom drugom slučaju klijent bi trebalo već sledećeg dana da dođe kod brokera i potpiše poslati nalog.
Kod naloga za kupoprodaju akcija važno je poznavati i vrste naloga. Ako klijent da tzv. «limit nalog», to znači da je odredio maksimalnu cenu koju želi da plati. Sa druge strane, kupiti akciju po «tržišnom nalogu» znači kupovinu po bilo kojoj ceni. Očigledno ovaj drugi slučaj može biti nepovoljan po klijente, jer znači da plaćaju skuplje, odnosno prodaju jeftinije, nego što bi to verovatno mogli. «Ukoliko klijenti žele da maksimalno kontrolišu rizik sa kojim se susreću na berzi, bilo bi dobro da svom brokeru ispostave limit nalog. Rizik je da na osnovu takvog naloga možda neće biti zaključena transakcija. Ukoliko im se pak žuri ili iz bilo kog razloga ne mare za cenu po kojoj će neku akciju da kupe ili prodaju, trebalo bi da ispostave tržišni nalog», kažu u Beogradskoj berzi.
Od prevelikog šoka da cena akcije bude potpuno obezvređena, «igrače» štiti berzanski mehanizam, tzv. zona fluktuacije. Kod trgovanja akcijama ona ograničava dnevnu oscilaciju cena od najviše 20 odsto naviše ili naniže. Izuzetak je prvo trgovanje, kada zona fluktuacije po pravilniku Beogradske berze iznosi (čak) plus/minus 300 odsto. Ukoliko je zaradio, građanin već posle tri dana od prvog dana trgovanja, na računu može da ima novac.
Bez obzira na to, međutim, da li je dobio ili je izgubio, svaki klijent mora da plati troškove. Ukupni troškovi na transakciju od hiljadu evra (bez poreza na kapitalnu dobit) kreću se između 18 i 20 evra. Fiksni troškovi su provizija Beogradske berze i Centralnog registra, koji zajedno čine 0,25 odsto transakcije i trošak poreza na prenos apsolutnih prava od 0,30 odsto. Minimalna brokerska provizija je 0,30 a standardna oko jedan odsto, mada nije retko da na manje iznose brokeri zaračunaju proviziju i do dva odsto od transakcije. Troškovi za otvaranje vlasničkog računa i ispostavljanje naloga za trgovanje, u zavisnosti od brokerske kuće, kreću se oko 700 dinara. Na sve to treba dodati i porez na kapitalnu dobit koji iznosi dvadeset odsto.
Kako trgovati u regionu?
Zahvaljujući novom Zakonu o deviznom poslovanju, građanima Srbije od nedavno je dozvoljeno da trguju hartijama od vrednosti na stranim berzama. Sa aspekta otvorenosti tržišta, Crna Gora je najpogodnija za investiranje. Za razliku od zemalja u susedstvu, u Crnoj Gori ne postoje nikakve barijere za protok kapitala. Stranci imaju nacionalni tretman i da bi se trgovalo akcijama crnogorskih kompanija, na Nex ili Montenegro berzi, potrebno je samo nekoj brokerskoj kući u Crnoj Gori poslati fotokopiju pasoša. Brokerska provizija za transakcije veća od 2.000 evra, je između 0,5 i jedan odsto od vrednosti transakcije.
Ukoliko je vrednost transakcije niža od 2.000 evra, provizija je fiksna i iznosi deset evra. Ukupna provizija berzi, Centralnog registra i porez na promet usluga iznosi 0,4 odsto na transakciju. Porez na kapitalnu dobit od prodaje vrednosnih papira za pravna i fizička lica je 15 odsto. On se, međutim, ne plaća ukoliko je ostvaren prodajom hartija koje je investitor u vlasništvu držao najmanje dve godine, ili ako se iznos kapitalne dobiti reinvestira u hartije u roku od godinu dana od trenutka realizacije te dobiti.
U Federaciji BiH i Republici Srpskoj ne postoji porez na kapitalnu dobit, ali ni zakonska ograničenja za investitore, bilo domaće ili strane. Stranac dakle može direktno da stupi u kontakt sa brokerom i da daje naloge za trgovanje. Ipak, pored intencije da se uvede porez na kapitalnu dobit, nepovoljno je to što je tržište i dalje pod snažnim uticajem političkih faktora, nestabilnosti i slabe ekonomske situacije.
U Makedoniji, na osnovu Zakona o deviznom poslovanju, i domaći i strani investitori treba da dobiju prethodnu saglasnost Ministarstva finansija i Centralne banke za kupovinu hartija u Makedoniji ili inostranstvu. Ova kontrola se pravda potrebom vođenja monetarne politike. Isto tako, potencijalni učesnik na tržištu ne može da trguje direktno sa brokerom, već transakcije mora da obavlja preko banke koja se bavi tzv. kastodi poslovima.
Slično Makedoniji i u Hrvatskoj se i rezidenti i nerezidenti obavezuju na trgovinu preko kastodi banaka. Praktično to znači da rezidenti Hrvatske ne mogu direktno da trguju sa stranim brokerom, niti strani rezident može da sklapa poslove sa hrvatskom brokerskom kućom, što ne sprečava obavljanje transakcija sa inostranstvom, ali povećava transakcione troškove. Poreza na kapitalnu dobit nema, a dividenda se oporezuje samo kod isplate. U Hrvatskoj se banke javljaju kao glavni učesnici na tržištu kapitala, jer su one vlasnici društava za upravljanje investicionih i penzionih fondova i brokera.
U Albaniji se još uvek ne trguje hartijama od vrednosti. Berza i Komisija za hartije od vrednosti kao institucije postoje (i to u jednoj zgradi), ali za sada ne obavljaju poslove.
Oprezni ekonomisti
Ko trguje na berzi? O tome nema nikakvih podataka, ni jedna agencija nije radila takvo istraživanje. A pitanje bi bilo i šta bi dobila, jer se kod nas na “bogaćenje na berzi” - da li pod uticajem Sorosovog i sličnih imidža – još gleda kao na nešto, u najmanju ruku, sumnjivo. Mala i otud svakako nereprezentativna anketa koju je sproveo Ekonomist, pokazuje da na Beogradskoj berzi “igra” mali broj ljudi, čak i među onima koji se profesionalno, na jedan ili drugi način, bave ekonomijom. Među menadžerima različitih nivoa koje smo ispitivali, najveći broj nije “ni kročio” na berzu, a i nema nameru da to učini u doglednoj budućnosti.
Ni jedan od deset studenata Ekonomskog fakulteta sa kojima smo razgovarali nije se oprobao u “berzanskom mešetarenju”. Svi kao razlog ističu nedostatak novca, ali kad malo zagrebete ispod površine, vidite da novac u stvari nije presudan, jer su bar neki od njih raspolagali makar minimalnom količinom novca. Uz to, nikome nije palo na pamet da bi mogao da trguje i “u ime” i “za račun” svojih roditelja, rođaka ili prijatelja. Za to je, međutim, osim hrabrosti, ili bolje rečeno sklonosti riziku, potrebno i znanje, odnosno informisanost. A znanje koje su (do sada) stekli na fakultetu sigurno nije dovoljno da bi “sutra” kupili akcije nekih kompanija, jer se predavanja svode na to da je srpsko tržište kapitala uvek u povoju i da razvoj tek predstoji.
Ako tome dodamo “opšte nepoverenje u Srbiju”, dolazimo i do odgovora zašto bi Igor Marjanović, koji je pred diplomom na Ekonomskom fakultetu, čak i sedmicu na lotou uložio u banku. U stvari, bar u ovom konkretnom slučaju, studenti su samo “dobri đaci”, jer ni njihovi profesori ne razmišljaju mnogo drugačije. “Kad bih imao para, kao što nemam, čini mi se da ne bih ulazio u rizičnije poduhvate, već bih stavio pare na štednju. Razmišljao jesam, ali izgleda da baš i nisam srećne ruke. Kada sam uzimao besplatne akcije, još po starom zakonu iz 1997. godine, smatrao sam da su pivare najperspektivnije. Generalno sam pogodio, ali sam na nesreću izabrao Beogradsku pivaru, koja sad baš i ne stoji sjajno”, kaže Jurij Bajec, profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta. Danijel Cvjetićanin, rektor BK univerziteta, takođe ne trguje akcijama, ali trguje njegova supruga, takođe profesor ekonomije. Kao razlog zašto ne trguje akcijama, Cvjetićanin navodi plitko tržište, ali i to što još vlada doba bahatih pojedinaca.
“Mnogi zakoni na finansijskom tržištu se ne poštuju. Jedna stranka koja u toj oblasti drži monopol, smatra da je to njena prćija. I normalno je da se u takvim uslovima svi koji nisu bliski onima koji drže buzdovan u ruci, ne osećaju najbolje. Znači, onaj ko im nije blizak možda i ne bi trebalo da se bakće tim stvarima, a onaj ko jeste, taj će i da ostvari profit”, kaže Cvjetićanin. Nešto drugačije mišljenje ima profesor na beogradskom Ekonomskom fakultetu Boško Živković koji na Beogradskoj berzi već godinu dana trguje akcijama dve kompanije. Glavni razlog nije, međutim, zarada: “To mi je više da zaštitim svoj integritet, jer na fakultetu to i predajem studentima”, kaže Živković.
Servisi Beogradske berze
SMS - sve informacije o trenutnoj ceni hartije od vrednosti, njenoj promeni i količini možete dobiti slanjem poruke odgovarajuće sadržine na broj 1027 bilo koje lokalne mreže (062, 063, 064, 065). Svaka hartija ima svoj simbol (više informacija na
www.belex.co.yu)
BELEXinfo - informacije o trgovanju u realnom vremenu i mogućnost trenutnog praćenja trgovanja. Nalazi se na web stranici http:/www.belex.info, gde se mogu pronaći podaci o poslednjoj ceni, kretanju cene, najboljoj ceni ponude i tražnje i količini hartija koje su u ponudi odnosno tražnji po najpovoljnijoj ceni.
BELEXtiker - mogućnost praćenja cene hartija, u realnom vremenu, sa promenom cene u odnosu na početnu cenu te hartije. Hartije su obeležene simbolom, a njihove cene i promene obeležene su apsolutnim iznosom i procentom, kao i različitim bojama (crvenom i zelenom) u zavisnosti od pravca u kome se cena kreće.
Ovu priču počeli smo jednim pozitivnim primerom. Takvih ima još. Recimo, kada je počela da se kotira na berzi, 2002. godine, akcija Hemofarma vredela je 450 dinara. Pre godinu dana akcija je premašila pet hiljada, da bi samo pre mesec i po dostigla vrednost od 12.340 dinara. Ili, uzmimo akcije Agrobanke, koje su u poslednja dva meseca duplirale svoju vrednost. Ali, da li sve berzanske priče imaju srećan kraj? U Srbiji se o gubicima na berzi malo zna, pa izgleda kao da ovde niko još ne gubi.
Istorija berzanskog poslovanja nije posuta samo zvezdama. Velikih lomova, poput onog iz 1929. više (verovatno?) neće biti, ali propasti velikih kompanija poput Parmalata u Italiji ili Enrona u Americi, koji su ojadili hiljade svojih akcionara, kao i velike berzanske “krize”, poput one nedavne u jugoistočnoj Aziji, upozoravaju da berzom ne teče (samo) “med i mleko”.
Suzana Bojadić via
Srodni linkovi
Kako trgovati na Berzi? - Pitanja i odgovori
Berzanski savetnik: Pitanja i odgovori ( 1 )
Berzanski savetnik: Pitanja i odgovori (2)