Citat:
kandorus: Tu nije reč o eksperimentu već o spekulacije kafanskog tipa.
Znaš kako, za misaone eksperimente (slažem se da eksperiment nije realan, već misaoni) Nobelovaca ne mogu da kažem da su kafanskog tipa. Ipak je reč o ljudima koji znaju mnogo više od nas dvojice.
Citat:
kandorus: Ako ti smatraš da čovek utiče na rezultat kvantnog eksperimenta navedi kako i kojim organima.
Sad tražiš moje mišljenje. Dobro, ali moram da napomenem da je ono što sledi samo moje lično mišljenje, koje se trenutno ne može naučno ni dokazati ni opovrgnuti.
Bilo koje fizičko "stanje" može biti redukovano ili neredukovano. To znači da redukcija (ili kolaps) skupa svih mogućih stanja (zato je prethodna upotreba reči "stanje" bila pod navodnicima) u jedno konkretno stanje nije plod nikakvog fizičkog procesa, već metafizičkog uticaja. Naravno, sa naučne tačke gledišta postoji mogućnost da je to plod nekog fizičkog procesa, koji do sada nije otkriven i koji je fundamentalno različit od poznatih, ali, ako je već reč o mom privatnom mišljenju, ja mislim da to nije slučaj.
Čovek ne deluje na ishod kvantnomehaničkog eksperimenta nikakvim organima, već naprotiv, svešću, koja je metafizička kategorija. E, sad, kao što softver zahteva hardver da bi kogao da se izvršava, tako i svest zahteva materijalne, tj. organske "noge", koje su najverovatnije u nekom delu mozga. Ti kažeš da se zna koje je to parče hardvera. Dobro, ali to je samo hardver na kome se svest izvršava, ali ne svest kao softver koji radi na njemu.
Redukcija stanja nekog dela prostorvremena se dešava kada bilo kakav uticaj stigne od njega do hardvera svesti, tj. u trenutku kada oni postaju fizički povezani. Potpuno je nevažno što je taj deo mozga samo prijemnik signala. Bitno je da veza postoji. Svest bira jedno od stanja tog dela hardvera u meri u kojoj je to stanje neodređeno. Dakle, teže će izabrati manje verovatna stanja. Međutim, da bi se izabrano stanje ostvarilo, onaj deo svemira koji je uticao na taj deo mozga ne može biti u bilo kakvom stanju, već u stanju koje dopušta takvo stanje onog dela mozga. Kolaps stanja tog dela prostorvremena se odvija u skladu sa tim, odnosno poštuje kauzalnost.
Stanje okruženja utiče na taj deo mozga, pa samim tim i na svest kao softver koji se izvršava na tom hardveru. Tako svest prima informacije o okruženju. No, ostaje pitanje kako mi svešću koja je metafizička kategorija možemo da proizvedemo kretanje materije, na primer svoje ruke (koja je, naravno, materijalna).
Kada radnik koji upravlja kranom pritisne dugme na komandnoj tabli, on utroši malu energiju da bi pokrenuo kran da prenese teret za čije je prenošenje potrebno utrošiti mnogo veću energiju. To je slučaj kada se malom energijom može uticati na oslobađanje i usmeravanje mnogo veće energije, zato što od položaja malih prekidača zavisi kuda će teći ogromna struja (i kolika) i samim tim šta će kran raditi. Nešto se slično dešava u ljudskom telu.
Stanja mikročestica ili malog broja čestica (jako slabašne strujice itd.) su po kvantnoj mehanici vrlo neodređena, zbog čega će svest lako izabrati jedno od više bitno različitih stanja. Međutim, te slabašne strujice su nalik prekidačima na komandnoj tabli krana. Od njih zavisi oslobađanje većih energija, koje su na kraju dovoljne da pomere ruku. Tako svest bitno utiče na kretanje materije (naše ruke).
Nije bitno koji su zaključci izvučeni, već kako se do njih došlo.