Sve to može da se reši relativno lako i bez neke posebne nauke, ali to košta. Možemo mi da se igramo EU i da propišemo maksimalnu dozvoljenu kurvaturu banane, ili da propišemo oblik šargarepe i krompira, nije to problem.. Šta je problem farmeru da probere samo lepe šargarepe, ostale će da baci, i trošak da prenese na krajnjeg kupca.. Ali ne, mi hoćemo da se igramo EU propisa i da jedemo kao razvijena i bogata društva, a i dalje da držimo socijalne cene namirnica i da taj dodatni trošak svalimo na leđa stočara.. E pa neće da može. Hoćeš kobe steak, onda plati kobe steak, a nemoj da tražiš kobe steak po ceni za kilo viršli.
Poenta je da u svim tim igrarijama krajnji kupac mora da snosi uvećane troškove ako želi veći kvalitet.
Evo konkretno što se tiče mleka. U proizvodnji jednog litra mleka troškovi hrane učestvuju sa 35-40 dinara (30-35 evro centi), i u nekoj normalnoj godini litar mleka je nekih 90 dinara na polici u supermarketu. E sad, dođe ovakva godine, hrana zaražena aflatoksinom, pa ništa, farma može da uništi svu zaraženu hranu, kupi novu, ali onda litar mleka neće biti 90 dinara, već 150 dinara (neće sigurno farma da snosi posledice državnih hirova, već to mora država, odnosno narod koji želi te hirove). E sad zamisli da do ove cele ujudurme i straške oko aflatoksina nije došlo, već da su mlekari samo podigli cenu mleka na 150 dinara uz obrazloženje da moraju da poštuju standarde o količini aflatoksina u mleku. Šta misliš kako bi narod reagovao? Pa zaboleo bi ih đoka za neke tamo aflatoksine, sve je to zavera protiv naroda, tajkuni podigli cenu mleka da otimaju od jadnog naroda... Ali kako su narodu prvo nabijene straške, sad se svi kao prave fini da bi oni platili i 200 dinara litar samo da piju kvalitetno mleko, mislite na decu i te fore.. Kako da ne..
P.S. Inace zivim u delu grada koji vec skoro 40 godina unazad ima najcistiji i najmanje zagadjen vazduh na podrucju grada Beograda.
Možda, ne znam, ali ono što sigurno znam i da u tom najčistijem delu opet postoji neko zagađenje koje je mnogo veće nego da živiš u nekoj nedođiji na Aljasci gde ti je prvi komšija na 150 kilometara. Ali opet ne vidim da se ljudi masovno sele na Aljasku da bi izbegli 100% izloženost toksinima, već da se sve svodi na neki kompromis prihvatljivih doza i granica.