biciklista
Član broj: 17425 Poruke: 91
|
Da se malo ubacim u fajt. Diskusija je solidna, a tema prava. Naravno, ništa na ovom svetu nije crno belo, ali pisac(postavljač topika) odlično pogađa suštinu.
Mi smo u porobljeni ili smo na dobrom putu da to postanemo: najobičnija vreća mesa koja jede, spava, razmnožava se i uživa u prividu sreće i blagostanja, kako pojedinci, tako i čitave države, naročito manje. Opšteprihvaćeni model je "stigni, preživi", jer u stampedu se pad skupo plaća ako ne ustaneš dovoljno brzo. Porobljeni smo od strane mafije u najgorem smislu te reči, kao pojedinci ekonomski, socijalno, duhovno, a čitavi regioni u svetu vojno i politički. Na žalost(ili pre na sreću), na stepen te porobljenosti nema velikog uticaja to što neko ima brži auto ili veću kuću, ako nije slobodan čovek(znate za ono: najveći neprijatelji slobode su srećni robovi). Ono što se ovde previđa je da novac nije samo cilj, već pre svega sredstvo manipulacije i rekao bih socijalnog inženjeringa. Tako imamo situaciju, da iza potrebe da se pojedine zemlje i regioni u svetu građanskim ratovima i revolucijama disciplinuju ne stoji samo želja da se ovlada resursima, već i da se nametne odgovarajući kulturni model. Kada se on dobro poseje, a zatim i primi, dolazi do ubiranja prvih plodova, a jedan od njih je i taj što će mnogi biti spremni i da se odreknu sopstvene privatnosti u stilu: "šta me briga što neko zna sve o meni, nemam šta da krijem". Ako nemaš šta da kriješ, a ti okači na internet prenos uživo iz svoje spavaće sobe, verujem da nećemo videti ništa neuobičajeno i čudno. Mada, kad malo bolje razmislim, to je već u pogonu i polako se već troši. Taj kartel, ta mafija koja se u javnosti milozvučno naziva "međunarodna zajednica", ima na raspolaganju skoro neograničene resurse u vidu političkih, vojnih, ekonomskih mehanizama i raznih drugih sredstava da sve "neprijatelje slobode" ekonomski opustoši, medijski satanizuje, a ako to nije dovoljno žrtva može dobiti i par vaspitnih šamarčina. Obično se u fazi pojave stokholmskog sindroma(to je ono kad se žrtva identifikuje sa zločincem) kod pojedinih društvenih grupa ili čitavog stanovništva usrećene zemlje instalira i marionetska vlada koja ponavlja isprazne floskule koje kao da su smišljene u istoj kuhinji: "naši evropski prijatelji"(moš misliti, prijatelji) ili "Srbija je na dobrom putu, postigli ste u puno u poslednje dve godine"(ubaciti po potrebi ime zemlje). Što više nezaposlenih, što teža ekonomska situacija to oni sve više i više mantraju o tome kako smo na dobrom putu. Neko će reći, pa što ste ih birali, zašto ste glasali za njih ili zašto niste glasali? Predstavnička demokratija u takvim situacijama po pravilu zakazuje, pa za koga god glasali dobićete isto sr*nje, menja se forma, ali ne i sadržina. Zato, kad otvorite celofan i vidite šta je unutra, naravno da ćete ugledati jedno veliko gomno. A ako se slučajno požalite i kažete da vi niste to tražili dobićete odgovor pun nežnosti i saosećanja, nešto u stilu: "ali vi ste to tražili". Naravno, moguće su i reklamacije, pa ako vam se ne sviđa jedno, uvek možete dobiti drugo, takođe lepo zapakovano g. Imate dakle, lažan izbor i mnogo mogućnosti koje se sve svode na jednu istu.
Ovde dolazimo do jednog važnog momenta. Piramida, odnosno sistem je tako dobro organizovan i tako duboko infiltriran u sve pore života da nikakva ozbiljna kriitika ili napad na isti ne može da ga načne, a kamoli da ga ugrozi. U tome leži paradoks i napredak u tehnologiji vladanja: nekada niste smeli govoriti protiv vlasti jer je to moglo skupo da vas košta, baš zbog toga što je postojala povratna sprega, jer je vladajuća klika predstavljala volju onih koji su je i birali. A ako bi se i kojim slučajem igrali sa tim(voljom građana) lako su mogli da završe u nekoj krvavoj pobuni. U tome i jeste razlika između prave i spolja indukovane revolucije. Tada se znala adresa i znalo se kako taj monstrum izgleda, znalo se gde mu je glava, a gde rep. Danas, onaj ko se pobuni i odluči da sa reči pređe na dela, može da pronađe operativca na terenu, pukog izvršioca. Na žalost, zamena jednog izvršioca drugim ne menja ništa ako gazda po pravilu ostaje isti. Dakle, koliko god glava da posečete toj hidri, na mestu te jedne izraste sto novih.
Od skeptika, a još više od onih koji uopšte ne vide da problem postoji, često se čuju i pitanja: "šta sad ovaj hoće" ili "šta bi ti uradio" i po pravilu očekuju odgovor koji podrazumeva rešenja u okviru sistema, što je kako smo videli samo varka. Ko se seća filma "Lepota poroka" biće mu jasno o čemu govorim, ako se priseti scene u kojoj Petar Božović kaže Mimi Karadžiću: "Da ti nijesi govorio nešto protivu radničkog samoupravljanja?" Tako evo i ja molim ove branioce svih "vrednosti" koje nam se promovišu poslednjih deceniju-dve, dozvolite nam bar da izrazimo sopstveno mišljenje, dozvolite da budemo "protiv samoupravljanja".
|