Ranije se, bar kod nas, na selu obrađivala zemlja pa je više dece i bilo poželjno, jer to je više ruku. Šta im fali, mogu i sa 5 godina da kupe šljive, a sa 10-12 mogu da sakupljaju seno, kupe krompir...
Što reče davno jedan moj kolega, koji je mogao da završi bilo koji faks u BG, ali je studirao blizu kuće jer njegov tata nije umeo (ili hteo) da vozi traktor, deca u gradu nikad ništa korisno nisu radila dok su bila deca, pa navikli da lenčare ili da rade samo ono što je njima lepo (bilo da je sport, filmovi, igrice...), a njega od 5. godine terali da bere maline.
A danas velika većina živi u gradu, na selu se uglavnom sve radi mašinski, pa i nema potrebe za više ruku. Takođe, ranije se nije mnogo trošilo na decu, čak i posle Drugog svetskog rata je osnovna škola bila 4 godine, pa i kad je zakonom propisana kao obavezna, mnoga je deca nisu završavala, jer su roditeljima bila korisnija na poljoprivredi.
Pad nataliteta je počeo onog momenta kad je doprinos te dece pao ispod granice troškova za njih. Dakle, počelo se sve raditi mašinski, a sa druge strane standard i potrebe dece su rasli (osnovna škola 8 godina, pa daj srednju da završe, pa hoće patike, hoće na ekskurziju, na more, pa gde komšijino dete da studira u Beogradu, a naše da ostane na selu samo sa srednjom školom...).
Nije to tako samo kod nas, ali je interesantno da će upravo na primer u Nemačkoj i Francuskoj biti sačuvan nacionalni identitet u malim mestima koja nisu interesantna za imigrante, a kod nas će ta mala mesta da izumru sama, jer se polako svi sele ka Beogradu.
Jedino ako bude pronađen pogon koji će omogućiti ekonomično putovanje malim letilicama tako da možete živeti i Goliji, a raditi u Beogradu.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.