JAVNO PENZIJSKO OSIGURANJE
Praktično da ne postoji država u svetu u kojoj ne postoji neki od programa javnog penzijskog osiguranja.Procenjuje se da je oko 40%zaposlenih i oko 30% populacije starih u svetu obuhvaćeno programima javnog penzijskog osiguranja.Obuhvat stanovništva ovim programom uslovljen je prevashodno nivoom ekonomskog razvoja i stepenom industrijalizacije pojedinih zemalja,nivoom zrelosti pojedinih penzijskih sistema i mogućnošću participiranja zaposlenih u programima privatnog penzijskog osiguranja.U starijim penzijskim sistemima,programom javnog penzijskog osiguranja prvo su bili pokriveni zaposleni u državnoj administraciji.U pojedinim zemljama,međutim,određene strukture stanovništva su i dalje obuhvaćene posebnim javnim penzijskim programima,kao što su zaposleni u državnoj administraciji i vojsci,kao izaposleni koji penzijska prava ostvaruju pod povoljnim uslovima u odnosu na opšte.Apsolutno dominirajući princip u finansiranju penzijskih i drugih isplata (invalidnina,itd.) je pay-as-you-go princip,uz formiranje odgovarajućih rezervi kojima bi se obezbedila isplata ovih prava u narednih nekoliko meseci.Izvor prihoda predstavljaju doprinosi iz zarada zaposlenih i poslodavaca, ili,što je najčešći slučaj,i jednih i drugih.Međutim,kao i u sistemu socijalnog osiguranja,i u slučaju sistema javnog penzijskog osiguranja praktično je mali broj zemalja kod kojih su tekući doprinosi dovoljna osnova za isplatu tekućih penzionih prava.Država se pritom javlja kao nužni intervent (sufinansijer), bilo da to čini iz opštih budžetskih prihoda ili,usled njihove nedovoljnosti, iz nepopularnih izvora kao što su posebni porezi na alkohol,duvan,benzin,luksuzna roba,itd. Razlozi za intervenciju države u ovoj oblasti su sledeći:-opadanje nataliteta i rast prosečne dužine života stanovništva,što je uodnosu na vreme formiranja javnih penzijskih programa prouzrokovalo rapidan rast učešća starih u ukupnoj populaciji; -rast komplementarnih izdataka ,naročito onih po osnovu besplatne ili beneficirane zdravstvene zaštite starih,što se u formi javnih rashoda finansira od strane države;-relaksacija uslova za sticanje prava po osnovu penzijskog osiguranja,bilo kroz skraćenje perioda neophodnog za realizaciju prava na penziju (godina starosti i/ili radnog staža),bilo kroz proširenje osnove za sticanje prava na prevremenu penziju; -liberalizacija uslova kod utvrđivanja penzijskogosnova (prosečna zarada u najpovoljnijem periodu),kao i opšti rast penzijskog osnova u novijem periodu (kao procenat prosečne zarade u izabranim godinama -jačanje pregovaračke i političke moći sindikata i penzione populacije,što se u formi pritiska na aktuelnu vlast u krajnjoj liniji odražava na modeliranje penzijskog sistema,itd. Ne postoji država u svetu (uključivši i najrazvijenije) u kojoj javni penzijski sistem nije suočen sa nekim od prethodno navedenih problema.Ipak,u pojedinim razvijenim zemljama neki od penzijskih fondova( kao podsistema) su uspeli da u jednom relativnom dužem periodu sačuvaju pozitivnu vrednost svoje aktive.U SAD,na primer,penzijski fond zaposlenih u saveznoj administraciji je čak uspeo u da uveća vrednostsvoje aktive sa 75 na 200 milijardi USD,dok je aktiva penzijskih fondova pojedinih država i komunalnih vlada u istom periodu uvećan sa 185 na preko 500 milijardi USD.I dok u slučaju prvog fonda zaposleni aktivno ne participiraju u programu socijalnog osiguranja,zaposleni u državnim i lokalnim administracijama to čine,što im je u pojedinim periodima omogućavalo i da uvećaju svoj prihod nakon penzionisanja.Međutim,rastuća aktiva pojedinih državnih penzijskih fondova kao i stabilna i garantovana isplata penzijskih prava u većoj merisu rezultat stabilnog finansiranja jedne snažne i stalno rastuće ekonomije,nego rastućeg broja zaposlenih i njihovih doprinosa ovim institucijama, odnosno naročito profitabilne investicione politike.Ne treba izgubiti iz vida,da krajnji teret ovako finansiranih penzijskih programa ipak snose poreski obveznici i da će pod drugim nepromenjenim uslovima (povećanje odnosa između broja zaposlenih i penzionera, odnosno pooštravanje uslova za odlazak u penziju) buduće poreske obaveze i budžetski rashodi dostići takve razmere da će reformisanje ovih sistema biti neizbežno. Slična situacija je i u drugim razvijenim zemljama.Ona je naročito alarmantna u Italiji,čiji je javni penzijski sistem u dužem periodu u hroničnom deficitu,potom u većini zemalja OECD-a, pa čak i u Nemačkoj ukojoj su zahtevi za promenama u sferi penzione i fiskalne politike sve učestaliji (decembar 1996).Fiskalne obaveze u ovim zemljama već su dostigle takve razmere da ukoliko se ne objektiviziraju uslovi za sticanje prava na odlazak u penziju,odnosno ukoliko se značajnije ne promene principi kapitalizacije u finansiranju penzijskih sistema (što podrazumeva i veću ulogu aktuarskih principa kod utvrđivanja visine penzija), zagarantovane buduće isplate penzijskih primEKONOMSKI FAKULTET, Banja Luka, 20anja biće ugrožene već u nastupajućem bliskom periodu.Kada su u pitanju zemlje u tranziciji,penzijski sistemi su opterećeni problemima finansiranja već duž iniz godina,što se ogleda u njihovim permanentnim deficitima,uvođenju novih i rastućih poreskih obaveza vezanih za njihovo finansiranje,često neredovnim i neodgovarajućim penzijskim isplatama koje ne dostižu ni osnovni nivo materijalne sigurnosti,itd .Kod zemalja urazvoju,međutim,penzijski sistemi se nalaze u svojim početnim evolutivnim fazama,pokrivenost radne snage socijalnim i penzijskim osiguranjem znatno je niža,problemi vezani za finansiranje ovih sistema su još izraženiji,a problematični su i metodi obračuna i isplate penzija.Investiciona politika javnih penzijskih fondova strogo je regulisana zakonskom regulativom i predmet je rigorozne kontrole nadležnih državnih institucija.Eventualno formirani kapital se investira pod precizno definisanim uslovima,izbor investicionih alternativa najčešće je relativno uzak, obuhvatajući državne obveznice različitog spektra ročnosti,dok su klasični oblici investiranja kapitala uglavnom retko dopušteni i uz strogo postavljene uslove.Međutim,izvestan broj zemalja je koristio sredstva javnih penzijskih fondova za finansiranje svojih problematičnih investicionih ciljeva,pogotovo u trenucima kada drugi investitori nisu bili spremni da investiraju u ovakve projekte,što je u mnogim slučajevima dodatno iscrpljivalo inače skromni finansijski potencijal ovih institucija.Otuda su i sve učestaliji zahtevi zaposlenih i sindikata da se preispitaju efekti prethodnih investicionih politika,kao i da se proširi paleta potencijalnih (atraktivnijih) mogućnosti za investiranje kapitala javnih penzijskih fondova.
Diplomski Rad Penzioni Fondovi , Izvod
EKONOMSKI FAKULTET, Banja Luka, 2009
Kome snaga argumenta leži u brisanju, tragovi mu nečoveštvom smrde.