Imala sam prilike da radim i teške fizičke poslove i da 12-13 sati dnevno perem automobile, i da radim kancelarijski posao za skorojeviće gluplje od sebe, neprijavljena, za sitne pare, pod pritiskom, a sad se naknadno obrazujem da bih radila u prosveti. Znam i kako je biti radnik i poslodavac. A slušam i kako je raditi u prosveti. Iz perspektive onog dvanaestočasovnog rada, održati pet časova je pesma. A kad probate da održite čas, kad radite sa tridesetak dece (ili adolescenata), kad sve što je predviđeno morate da strpate u tih 45 minuta, a njih 30, ili dobar deo njih, se trudi da vam to ne uspe... kad ste u sendviču između dece i nadređenog, kad morate da skupite stotine sati seminara za licencu, a škola neće da vam ih finansira, možda taj dinar i nije tako sladak, a ni tako velik.
A što se onog o današnjim postignućima tiče, iz prve ruke mogu reći da sam svakodnevno svedok ogromnog i sramotnog neznanja kog se ljudi, studenti, uopšte ne stide, ne trude se da ga prikriju, a još manje da nadoknade propušteno. Neke druge stvari su u trendu, i među učenicima i među studentima. Srozavaju se i propisani standardi, a sve se i spontano srozava... Koliko je tu odgovornosti prosvetnih radnika? Može li se naći prava mera njihovog učinka, da bi se tako i plaćali? Može li se to stanje izdvojiti iz opštedruštvenog? Kolike su plate ostalih visokoobrazovanih ljudi, koji rade druge poslove i je li primerenije porediti njihove plate sa profesorskim od 35-40000?