Prostaci i glupaci
Prostaci su poznali i priznali Spasitelja sveta, glupaci su ga odbacili.
Da li si ti vešt, Teodule, praviti razliku između prostaka i glupaka? Zaista, razlika je velika, iako to mnogi ne vide, pa ne videći mešaju i izjednačuju jedno s drugim. Prostak i glupak, vele, to je jedno isto. Tako govore oni koji su privikli, po lenosti uma svoga, da se hrane zabludama.
Ako je zdravlje isto što i bolest, to je i prost čovek isto što i glup čovek. Znao je to bolje i od mene i od tebe Onaj koji je izabrao prostake za svoje apostole i blagovesnike.
Hajte za mnom, reče Isus ribarima, i oni ostaviše mreže ribarske i pođoše za njim. Kako li je čaroban morao biti glas iz usta Njegovih, kad je pokrenuo tolike ljude da ostave svoje zanimanje i krenu za njim! U prostim dušama Petra i Andreja i Jakova i Jovana taj glas je odjeknuo ne kao glas čovečji nego kao Božji.
Za dokaz toga neka nam posluže Filip i Natanail. Najpre Filip: kada ču glas hajde za mnom, on poznade da je to glas Gospodnji, pa odmah nađe svoga druga Natanaila i saopšti mu da mu se javio u svetu prorečeni i očekivani Mesija, govoreći: Za koga Mojsije u zakonu pisa i proroci – njega nađosmo (upravo On njih nađe a oni Njega poznaše) Isusa iz Nazareta.
Čuvši to Natanail malo s ironijom odvrati: Iz Nazareta li može biti što dobra? Filip ne htede dokazivati, nego mu samo reče: Dođi i vidi. Dođi, Natanaile, pa sam vidi Njegovo lice i čuj Njegov glas, i bićeš uveren kao i ja, kao i Petar i Andreja i svi ostali.
Posluša Natanail svoga druga, pa dođe Isusu, i vide i ču. Pa kad vide lice Njegovo i ču glas Njegov, i uveri se u prozorljivost Njegovu on nadmaši Filipa u priznanju Isusa kao Gospoda, jer uzviknu: Ravi, Ti si sin Božji, ti si car Izrailjev!
Ovo su prve dve proste duše koje su, posle Jovana Krstitelja, dale izraza svome ubeđenju, da je Isus zaista Mesija, Car nad carevima i Spasitelj sveta. Jovan Ga je prvi poznao i nazvao Jagnjetom Božijim: Evo, Jagnje Božije koje uze na sebe grijehe sveta. A i ovaj Jovan, lav pustinjski, u stvari bio je jedna prosta duša prosta i kao kristal čista.
Tek docnije Petar je iskazao šta on misli o Isusu. I to onda kad je Isus postavio pitanje svima učenicima, šta oni misle ko je On: A vi šta mislite ko sam ja? Tada Simon Petar objavi ono što je od početka skrivao u duši svojoj, i odgovori: Ti si Hristos, Sin Boga živoga.
Proste je duše bio i sav onaj narod, koji je hrlio u masama, u hiljadama i hiljadama, za Isusom, da ga samo čuje, da ga vidi i da se zadivi; da se nahrani Njime, da se napoji Njime i da gorke živote svoje zasladi Njime.
Jednom kada On govoraše narodu, podiže glas jedna žena iz naroda pa mu reče: Blago utrobi koja te je nosila, i sisama koje si sisao. (Lk. 11, 27.) Tako je uzviknula žena iz naroda, ne Irodijada i ne Salomija iz Irodovih salona, nego žena iz naroda, to jest prosta duša, ali ne glupa duša.
Pa i sami panduri jevrejski, koji behu poslani od svojih starešina da uhvate Isusa, vratiše se i rekoše: Nikad čovjek nije govorio kao ovaj čovjek. Zasiktaše na njih, na te proste duše iz naroda, učeni glupaci jerusalimski: Zar se i vi prevariste? Vjerova li ko od knezova i fariseja? Nego ovaj narod koji ne zna zakona – proklet da je! O velikog svedočanstva protiv samih onih koji su ga izrekli! Narod koji nije znao zakon poznao je Zakonodavca, a znalci zakona nisu mogli poznati Zakonodavca! Zaista, ono su prostaci a ovo glupaci. Jer je važnije poznati Tvorca nego tvorevinu, i korisnije čuti zakonodavca nego zakone.
Proste duše, prosto oko, bez naočari predrasuda. U noćnom mraku mnogi cvetovi u prirodi zatvaraju se, a kad sunce obasja otvaraju se, da se ogreju i nahrane svetlošću sunca nebeskoga. To se isto dogodilo i sa bezbrojnim prostim dušama ljudskim, koje su pre Hrista bile zatvorene zbog mraka oko sebe i koje su se otvorile onda kad se javilo Sunce pravde. Međutim baš ta božanska svetlost Hristova bila je suviše jaka za mnoge izveštačene duše, te su se one pred njom zatvorile kao sparušeni cvetovi. Dogodilo se ono što je Isus sam rekao: Ja dođoh na ovaj svijet, da vide koji ne vide, a koji vide da postanu slijepi (Jov. 9, 39.) Reč je ovde o prostacima zdravim i sposobnim za veliku svetlost i o glupacima sa škiljavim duhovnim vidom.
Ove poslednje Isus, istina, nije nazvao glupacima, kao što ih mi nazivamo. Nazvao ih je slepcima, što je jedva blaži izraz. On ih je nazvao još "premudrim i razumnim". Kakva otmena ironija! To su oni sami sebe smatrali premudrim i razumnim, u stvari bili su slepi i glupi. Ovo su reči Isusove: Hvalim te Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od premudrih i razumnih a kazao si prostima. (Mat. 11, 25.)
Tu istu misao iskazuje apostol Pavle pišući Korinćanima, kako je Bog izabrao ono što je u očima sveta ludo, i što je slabo, i što je neplemenito, da postidi ono što je – opet u očima sveta – premudro, jako i plemenito. (I Kor. 1, 27.) Najbolju karakteristiku daje opet Pavle kako o sebi tako i o drugim apostolima govoreći: Ako sam i prostak u riječi ali u razumu nijesam. (II Kor. 11, 6.)
Glupaci su bili oni koji kad se građahu mudri poludješe, po reči istoga slavnoga Pavla. U takve glupake spadali su fariseji, književnici, sadukeji i prvosveštenici, pa onda uz njih i neznabošci Pilat i Irod. Iako su oni među sobom bili krvni dušmani, drug drugu so u očima, ipak su se zbog Hrista postupno približavali jedan drugom, dok se najzad nisu svi saglasili – svega jednom u svom životu i svega u jednoj stvari – da ubiju Onoga koga je Bog poslao i koga je prosti narod primio kao Mesiju.
Dok narod obožava Hrista, sladi se Njegovim rečima i divi se Njegovim delima, dotle starešine jevrejske, obuzeti ognjenom zavišću i zverskom jarošću, trude se da ga uhvate na reči, pa mu stavljaju ovakva preglupa pitanja:
Zašto tvoji učenici trzaju klasje u subotu?
Zašto tvoji učenici jedu neumivenih ruku?
Treba li ili ne davati porez ćesaru?
Zašto učenici Isusovi ne poste kao što čine učenici Jovanovi?
Zašto On isceljuje ljude u subotu?
Zašto sa grešnicima jede za jednom trpezom?
Koja je zapovest najveća u zakonu?
Kad su sedmorica braće imali u ovome svetu jednu istu ženu, čija će ona biti u onome svetu?
Mi smo deca Avramova, a On čiji je i odakle je?
Glupi Pilat pak nalazi da On nije ništa kriv, ali pere ruke i izriče Mu smrtnu presudu! Ima li gluposti veće pod nebom?
Glupi Irod, koji je za ljubav igračice posekao pravednog Jovana, očekuje od Isusa da kao neki indijski fakir izvede pred njim neko čudo, neki hokusbokus, radi uveseljenja. A kad mu Mesija ne učini to zadovoljstvo, on ga obuče u belu ludačku košulju.
Uzmimo samo jedan primer, jedan od mnogih, koji jarkim bojama predstavlja sliku i prostaka i glupaka. Jednog dana kad se ču da je Isus došao u Kapernaum, nagrnu svet da Ga vidi i čuje, a mnogi donesoše svoje bolesnike da ih On isceli. Pa mu njih četvorica donesoše i jednog čoveka uzetog (paralisanog celim telom), a kroz krov od kuće s mukom spustiše preda Nj. Reče Gospod uzetome: Ne boj se, sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji. I čovek ustade zdrav. Pazi sad, Teodule, kako se prostaci i glupaci podvojiše kao voda i ulje. Prvo prostaci: A narod vidjevši zadivi se i proslavi Boga koji je takovu moć dao ljudima. Onda glupaci na to: Ovaj (t.j. Isus Iscelitelj) huli na Boga. Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga?
Vidiš li, slugo Božji, Teodule, u čemu je razlika među njima? Prosti ljudi gledaju glavno a glupi sporedno. Prostaci vide slavno delo Hristovo, pa ushićeni slave Ga rečima i suzama radosnicama, i usklicima: Nikad se ovo nije videlo u Izrailju! Glupaci pak gledaju na to delo kroz naočare zavisti, lične sujete i paragrafskih predrasuda, pa pomućenim umom umujući i mutnim vidom gledajući stavljaju jedno glupavo pitanje: Ko može opraštati grehe osim jedinog Boga?
Prigni uho, Teodule, da ti nešto šanem na uho. Sva istorija Hrišćanstva od onih dana do danas jeste jedna ogromna pozornica na kojoj se vide samo dve vrste igrača: prostaci i glupaci. Ja to mislim u odnosu ljudi prema Hristu. Jer Hristos se javio kao osovina točka svekolike drame svetske od Adama pa do kraja vremena. Taj točak se kao pijan vrteo tamo i amo, i ljudi su basnoslovili o njemu prema svojoj fantaziji. Ali kad se javila osovina, videlo se i saznalo kretanje točka. Prema toj osovini sve se ravna, sve se meri i sve se ceni. Nema drugog merila.
Proste duše su one koje ne mogu da razdvoje od najvećih stvarnosti ni sitna neznanja, ni mnoga sitna znanja, ni bogatstvo, ni siromaština, ni ma kakva zemaljska pretrpanost bilo duhovna ili materijalna. Proste je duše bio i bogati Josif iz Arimateje, i učeni Nikodim, i lekar Luka, i ugledni Jair knez jevrejski, i onaj kapetan rimske posade u Kapernaumu, čak i veoma učeni zakonik Gamalil, pa i njegov učenik Savle. Zašto su oni bili prosti a ne glupi? Zbog sačuvane sposobnosti da razlikuju glavno od sporednog, i duhovno od birokratskog, i božansko od čovečanskog.
Aj, Teodule mili, priznajem ti, da i u naše dane, u ovome dvadesetom stoleću, ja ne mogu da vidim treću vrstu ljudi. Vidim samo prostake, bogomoljni seljački svet, koji su za Hrista i glupake – antihriste. Ono je ogromni narod Božji, a ovo su sitničari i – u odlučnim trenucima izdajnici Boga i svoje duše. Jednomišljenici Judini!
Odlomak iz knjige:'' Teodul'', svetog Vladike Nikolaja Velimirovića.
Ovde je sve lepo objašnjeno ko su prostaci, a ko glupaci...
http://www.pravoslavna-srbija.com/forum/index.php?topic=1077.0
zanimljiv prikaz...
Dođe meni tako pred jesen, da ustanem ispod zemlje, dosadi mi da sam dole
budan sanjam...
...čuvaj, sklanjaj staklo, biće srče, vaskrsavam!