"Mislim, dakle postojim", reče Dekart.
Da se na početku odmah ogradim: ne verujem u boga/bogove kakve nam serviraju jer su njihov lik i dela samo projekcije njihovih osnivača.
I, jer... Kako se razvijala ljudska svest, tako se i bog razvijao. Prvo smo imali bogove prerušene u prirodne pojave, zatim su bogovi počeli da dobijaju životinjska obličja i to ne bilo kojih životinja već predatora, potom su bogovi dobijali ljudska obličja - isprva poluljudska-poluživotinjska obličja, da bi se na kraju došlo do univerzalnog, bestelesnog, udaljenog, sveprisutnog boga. Danas, postoje sve te varijacije, u zavisnosti od "civilizovanosti" društva. Poenta je u tome da su bogovi ljudi bili predstavnici stvari/pojava/bića od kojih se čovečanstvo u tom datom istorijskom trenutku plašilo. Bog je ili bio zaštitnik ili tlačitelj ali u ulozi predstavnika "realnog straha" sa osobinom da se može umiliostiviti; Znači, prinesu odrežene žrtve, obave odrežene žrtvene rituale, i sve to u određenom pogodnom trenutku, a za sve to usklaživanje "odgovorna" i nadležna je osoba sa specijalnim moćima (vrač, šaman, poglavica,...) za koju se verovalo da ima božansko poreklo (sin žene i orla, npr.); i, u apsolutnoj većini slučajeva ta osoba bi bila muškog pola.
Drugo, absurdno mi je da se o bogu govori isključivo u muškom rodu. Delimičan izuzetak su monoteističke religije, ali i tu muško božanstvo je glavno.
Treće, veoma je evidentna borba između religija (uključujući i one nepriznate-sektaške religije) oko toga čiji bog je jedini i pravi, pri čemu, je krajnje bespotrebno i zločinački proliveno na hektolitre nedužne ljudske krvi. Kažem nedužne, jer većina "vojnih" učesnika tih sukoba je bila zavedena i podsticana od strane svojih verskih vođa na užasne zločine, a pri tom je stradao veliki broj "civila". Neki će se pobuniti da to nisu ratovi i da ne može da se govori o vojsci, ali ako neko organizuje poveću grupu ljudi da se bore za njegove ciljeve, ta grupa ljudi jeste njegova vojska, u ovom slučaju reč je o verskoj vojsci.
Četvrto, priča o raju i paklu je izmišljena od strane verskih vođa kako bi svoje podanike držali u pokorstvu i time sebi obezbedili trajna dobra (mahom materijalna) i neoboriv osećaj moći jer obrni-okreni, u svim religijama - počevši od njenih prvih primitivnih dana - verske vođe su ako ne direktni potomci bogova, a ono bar jedini i neprikosnoveni njihovi zemaljski zastupnici i kao takvi jedina bezgrešna ljudska bića na zemlji, dok svi ostali imaju dužnost da se pokoravaju raznoraznim pravilima pri čemu ako bezgrešno žive možda im bude učinjeno neko dobro, uz garanciju odlaska u raj posle smrti, a ako budu zgrešili (pa makar to bilo ranga pregaženog mrava) onda treba da budu sigurni da će njih ili njihove potomke strefiti strašna kazna. Ovo sa potomcima mi je totalno absurdno: što bi neko tamo moje čukununuče ispaštalo zbog toga što ja eto pregazih mrava?
Priča o incestu? Za to postoji i naučno objašenje. Polni odnosi su zabranjeni do četvrtog kolena ne samo u religijskim spisima već i u većini država sveta i od strane naučnika. Naučno je dokazano (pri čemu nisu vršeni suludi eksperimenti već je sve do prošlog veka primenjivana posmatračka metoda) da ukoliko se "pare" bliski srodnici (znači, do četvrtog kolena) uočen je veliki broj invalidnih potomaka (znatno veći nego u slučaju nesrodnika), tj. "slabljenje krvi" i to je jedan od razloga zašto su izumrle neke od nekadašnjih velikih plemićkih porodica (u cilju nemešanja sa običnim svetom, venčavali su se međusobno, i na kraju su imali situaciju da su svi međusobno bili bliski rođaci - preživele loze treba da zahvale ili srećnom spletu da geni nisu pogrešno mutirali, ili nekom kočijašu).
To je sva fama oko incesta. U suštini, nema tu nikakvog verskog greha. Ako bi se govorilo o grehu, treba naglasiti da je to prirodni-genetski greh, greh koji tera jedan narod u genetsku propast - u većini slučajeva ne dovodi do nestanka naroda, već do degradacije-retardirnosti tog naroda, tj od pismenih-školovanih ljudi, nastanu "seljaci" koji nisu u stanju da razlikuju crnu od bele ovce.
A, pri svemu tome, genetika je jedna jako čudna stvarčica: Na sadašnjem nivou, pokazuje samo moguće posledice nepažljivog "mešanja" gena, pri čemu ne garantuje da će se desiti najverovatnija situacija pa imamo bolesne ljude sa zdravim potomstvom, i zdrave ljude sa bolesnim potomstvom (a da nije komšija uključen u igru). Jer, pri svakoj deobi geni mutiraju: Mutiraju tokom čitavog života, najviše prilikom "gradnje" novog organizma i nepredvidljiv je krajnji rezultat. (sorry, zbog skretanja sa teme).
Šta je starije: Kokoška ili jaje? - Kokoška je neophodna da bi bilo jajeta, a jaje je neophodno da bi nastala kokoška.
Ima još boljeg pitanja: Šta je starije, gen ili organizam? - Bez gena nema organizma, a organizam je neophodan da bi gen preživeo jer gen da živi van sigurnosne opne organizma ne može.
Moje rešenje: Gen i organizam su nastali istovremeno pri čemu u prvim momentima gen i organizam su bili gotovo jedno, a jaje je starije od kokoške - jaje je snelo neko drugo biće (može da bude i krokodil kao primer), a onda se u jajetu desila genetska mutacija koja je iznedrila kokošku; uz to, jaje je sredstvo razmnožavanja pa kao takvo logično je da je nastalo pre date vrste.
Što se tiče boga, kao uopšten pojam, tu ni sama nisam načisto da li postoji ili ne postoji.
Kao sila koja je u stanju da nam pomogne ako želi i udeli čak i materijalna dobra (kao što je dobitna kombinacija za loto), ne postoji.
Kao sila koja povezuje sav živi i neživi svet -možda, verovatno. I, kao takva je sastavni deo svega oko nas uključujući i nas same.
Moje viđenje eventualnog boga je više u vidu neke sile, pri čemu pod silom podrazumevam pasivno zacrtano dejstvo između svih elemenata svemira i na svim nivoima, uključujući i eventualne druge paralelne univerzume u njihovim celostima. Ta sila se može nazvati energijom ili prirodom ali nikako bogom ili tvorcem jer je to element koji je u stanju samostalno da se menja, uvija i pulsira kao živo biće, ali pre kao živo biće sačinjeno od energije ili što bi nama bilo bliže od gline (za one koji su gledali "Zvezdane staze" - nešto poput Otoa iz Deep Space Nine koji može da zauzme bilo koji oblik a odmara se u korpi - u ovom slučaju u praatomu.)
Iz ovoga proističe, da na kraju nema nikakvog sudije, porote i advokata koji nas osuđuju i brane kada umremo, i na osnovu toga nam određuju raj ili pakao, već da smo sami sebi sudije i da sami sebi određujemo kaznu ili nagradu, ali ovoga puta (ma koliko paradoksalno zvučalo) krajnje objektivno, i sve to na putu ka večnom savršenstvu - pri čemua apsolutno savršenostvo se ne odnosi na pojedinca (jedinični deo sile-energije-prirode) već na ukupno savršenstvo kosmosa/multiuniverzuma i predpostavljam da tada sledi jedan kraći odmor u praatomu, a potom igra može ponovo da počne. Još jedan moguć paradoks: sva sadašnja živa i neživa bića u nekom narednom ciklusu mogu da uzmu bilo koji oblik: npr da u sledećem životu budem stolica koju će da muči neko živo biće, s tim što se najverovatnije ne bih sećala sadašnjeg postojanja o ne bih mogla da kažem nešto u smislu:" da sam znala da je ovako bilo mojoj jadnoj stolici, ne bih je onoliko mučila". Znači, SVET je jedno veliko živo energetsko polje koje je tu oduvek i biće tu zauvek samo će se njegova manifestacija periodično menjati. Naravno, ostaje pitanje šta je tu energiju stvorilo, pitanje na koje nikada neće biti odgovoreno. Jer, da bi bilo odgovora, ta energija treba da se na neki način ujedini i postane svesnija svog "spoljašnjeg" okruženja (nešto u fazonu kako mi opažamo spoljašnji svet a pri tom nemamo dve blage veze šta se nalazi unutar na samih, sem u slučajevima kada je to profesija ili kada se desi neki "značajniji kvar") i to dovoljno dugo da ne samo da ga oseti već i da može da ga dobro razume (evo, za 2 miliona godina procenjenog ljudskog postojanja, mi nemamo odgovora ni na prostija pitanja - npr. da li postoji život i van ove planete) i odgonetne a pre toga sledi THE END OF THE GAME i tajna ostaje zauvek sačuvana jer je cilj dostići savršenstvo a posle dostignutog cilja (pobede, lovorika, medalja) sledi ostvarenje drugog cilja - cilj istog tipa ali na nekom drugom mestu a prethodni biva zaboravljen.
Ovom gledištu, najbliža su istočnjačka verovanja i verovanja indijanskih plemena, s tim što ovde nema razmatranja tipa da posle smrti čovek bude u narednom životu stolica, već eventualno leptir, a u većini je to svedeno na buđenje u obličju iste vrste.
P.S. Izvinjavam se zbog "štamparskih" grešaka.
ER