Džefri Saks priča jednu stranu priče, nije sporno kakvu spoljnu politiku su vodili gotovo svi američki predsednici u poslednjih 30 godina, ali zaboravlja da se nije NATO širio silom na istok, nego su sve te zemlje tražile da se učlane u NATO zbog direktnog mešanja Rusije u njihova unutrašnja pitanja, posebno kroz pomaganje pojedinih političkih opcija.
Sa druge strane, nije baš ni da se SAD ne mešaju kad im odgovara promena vlasti u nekoj zemlji, a sa druge strane recimo u Ekvatorijalnog Gvineji im odgovara da isti lik bude na vlasti od 1979. godine i da već godinama cela njegova porodica i šira familija bude optuživana za korupciju, a SAD po tom pitanju ništa ne rade, nego im taj diktator i dalje odgovara. Eto, i Gadafi da je dozvolio da Exxon dođe u Libiju, možda bi još uvek bio živ :)))
Dakle, SAD i Rusija se kolju za dominaciju nad što većim delom Evrope, to se ne dešava od juče, ratovi u Evropi se vode stotinama godina, a ne zaboravimo ni kako to i zašto su recimo englezi uvek bili na strani Osmanskog carstva kad god su ovi ratovali sa Rusijom, samo sa ciljem da spreče Rusiju da ima otvoren prolaz na Sredozemno more, što je i danas cilj.
U celoj toj priči Srbija treba da se drži po strani, koliko je to moguće, ali nipošto ne treba da zastupa interese Rusije, jer je kroz celu istoriju zbog toga dobijala po nosu, počevši od propasti Prvog srpskog ustanka, preko Sanstefanskog mira (Bugarska bila praktično do Niša) pa do dirigovanja od strane Kominterne šta, kako i kada treba da radi komunistički pokret u Jugoslaviji.
Da Tito 1948. godine nije rekao istorijsko "njet" Staljinu, pitanje je da li bi ovde narod sa simpatijom gledao na SSSR/Rusiju, tako da treba donekle imati razumevanja što su sve zemlje bivšeg Varšavskog pakta odmah nakon ulaska u EU tražile i članstvo u NATO.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.